Bajkovit zvuk za kraj trologije

Na Mercury Rev sam se navukla krajem devedesetih kada su “Deserter’s Song” mnogi kritičari proglasili najboljim albumom te 1998. godine, pa je trebalo provjeriti o čemu se tu, zapravo, radi. A radilo se o jednom sasvim čarobnom albumu čiju vam eleganciju nitko riječima neće uspijeti dostojno dočarati.

“All Is Deam” iz 2001. mnogi su proglasili većim i boljim od svojeg
prethodnika, čak mu i superiornijim, ali po meni članovi Mercury Reva
nikada više neće uspjeti nadamašiti sami sebe i tu 1998. godinu.


Zato je “The Secret Migration” dočekivan s dozom straha, jer nakon dva grandiozna mora se zalomiti i jedan ne-baš-tako-naročit album, zar ne? Pa, i ne nužno. Mercury Rev su, izgleda, ipak odlučili napraviti trilogiju za pamćenje. Od svojih se prethodnika ovaj album razlikuje u nešto pozitivnijoj atmosferi koja na trenutke zvuči kao da i nije produkt ovoga benda, ali zapravo prevelikih razlika i nema. Svi koji su već odavno naviknuti na Mercury zvuk, ni s ovim (šestim) albumom neće ostati razočarani.

Za taj čaroban zvuk u najvećoj su mjeri zaslužna dva čovjeka – Jonathan Donahue i Dave Friedmann, koje osim Mercury Reva povezuje još jedan bend. Jonathan Donahue je glavni vokalist u bendu koji je tu ulogu preuzeo sredinom ’90-ih kada je Mercury Rev ostao bez tadašnjeg pjevača David Bakera. Dave Friedmann danas je već stalni član i producent benda. Poveznica su još jedan neobičan bend – The Flaming Lips, s kojima je Donahue nekada svirao, a Friedmann ih uspješno producirao. Iz tih dodirnih točaka možda izvire i moja neodlučnost oko pokušaja utvrđivanja koji bi od ova dva benda mogao zaigrati u mojoj postavi deset all time favourite bendova. Sve mi se čini da ću ipak morati napraviti mjesta za oba.

Veličanstvena trojka s ovog albuma skriva se iza naziva “My Love“, “First-Time Mother’s Joy (Flying)” i “Downed Poured The Heavens“. Donahueov vokal u tim je pjesmama ogoljen do te mjere da se slabašna klavirska dionica i napor uz koji se gitare i bubnjevi pokušavaju uklopiti u cijelu priču čine kao jedina zvučna kulisa koja je ovom albumu potrebna. A takav ih zvuk razlikuje od pomalo trashy zvuka prijatelja im iz The Flaming Lipsa, kod kojih svaki instrument ipak ima točno određenu ulogu.

Definiranu (centralnu) ulogu preuzet će bubnjevi u “The Funny Way“, jedinoj pjesmi na albumu koja ima dovoljno snage da se izdvoji kao najpsihodeličniji trenutak albuma. Sve ostalo je sanjivi pop koji bi sasvim lijepo zvučao kao soundtrack za neku bajku o vilama, čarobnjacima i začaranim šumama. Šteta što im takvo nešto još nije palo na pamet.