Melodije u boji snova

“To je kao da radim spomenik samom sebi” bio je odgovor Ramba Amadeusa prije godinu dana na pitanje planira li ponovna izdanja svojih ranijih radova.

Grupa Mercury Rev, očito, ne misli tako, pa je prije nekoliko tjedana izdano deluxe izdanje njihovog proslavljenog albuma “Deserter’s Songs“. Iako neupitne kvalitete, “Deserter’s Songs” vodi mrtvu trku s “All Is Dream” u konkurenciji za najbolji album Mercury Reva, a ne jedan Revov poštovatelj podsjetit će da postoje i “Yerself Is Steam” te “Boces” i da njihove rane albume ne treba otpisivati, naprotiv.13 godina nakon inicijalnog objavljivanja, što je ostalo? I dalje je originalna postava albuma, od “Holes” do “Delta Sun Bottleneck Stomp“, vrhunski primjer balansiranja sanjivih melodija koje u jednom trenutku smiruju i djeluju bajkovito, u drugom uznemiruju i pretvaraju se u noćnu moru.Album počinje umilnim pjesmama, da bi svoju kulminaciju doživio u ponajboljoj stvari koju je Donahue ikad napisao, “Opus 40“. Drugi dio albuma nudi tragove neugodnih snova i kovitlac različitih psihodeličnih fragmenata, da bio konačni “Adio” završio s marširajućom “Delta Sun Bottleneck Stomp”, a sve skupa završava s nadrealnim uzvicima. “Život je san” davno je rekao Calderon de la Barca, a Mercury Rev je to svojom muzikom potvrdio.

Ono zbog čega je vrijedno preslušati “Deserter’s Songs” u 2011. je zato da bi se uočilo kako se to djelo izdiglo iz vremenskog konteksta u kojem je nastalo i komunicira emocije, sličice i poruke nešto drugačijoj publici u drugačijem kontekstu. U vremenu kad je ova ploča nastajala, ere bučnih žanrova kao što su grunge, britpop, te rave bile su na izdisaju, a poklič ’24 hour party people’ na ovom se albumu pretvorio u ’24 hour dreaming people’.

Istini za volju, pjevač i glavni autor Jonathan Donahue nije (samo) spavao dok je pisao pjesme, napajao se prvenstveno radom Neila Younga (“Goddess On A Highway“), Boba Dylana i grupe The Band (“Opus 40”), i sastava The Beach Boys (“Endlessly“), tako da je ispod svih tih snolikih naslaga “Deserter’s Songs” tradicionalna ploča koja na svoj način objedinjuje ono najbolje od američke folk i pop muzike uz prisutnu autorsku izvrnutost.

U svom nazivu album je ipak najviše vezan za rad Boba Dylana i The Band, čiju su zajedničku ploču “The Basement Tapes” popljuvali neki rock-kritičari nazvavši je – “Deserter’s Songs”. Bivši članovi grupe The Band bubnjar Levon Helm i klavijaturist i saksofonist Garth Hudson gostuju na “Opus 40” i “Hudson Line“.

Stvaranje “Deserter’s Songs” bilo je za Donahuea i društvo čudno iskustvo: nakon relativno mlake recepcije solidnog “See You On The Other Side” Jonathan Donahue potonuo je u malodušnost i krenuo je stvarati nešto što će biti zadnji album Mercury Reva. Ispostavilo se da je “Deserter’s Songs” podigao grupu iz vlastitog pepela i podario Ljetu Gospodnjemu 1998. jedan od najboljih albuma godine.

Zvuk je 1998. bio dobar, a sada je još bolji, no ako netko želi pitati vrijedi li baciti staro izdanje i dati pare za novo, odgovor je ultimativno ne, nije toliko dobro. Dave Fridmann je već 1998. jako dobro znao što radi. Također, od inicijalnog izdavanja “Deserter’s Songs” 1998. pa do danas bilo je još izdanja (npr. “Deserter’s Songs Bonus EP” i “Deserter’s Songs Film”), s bonus diskovima (točnije sa snimkama uživo i obradama Lou Reeda, Neila Younga i Johna Lennona).

Najnovije izdanje preskače te snimke (komotno su mogle stati na dodatni disk) i nudi remikse i ranije verzije poznatih pjesama. Da se moglo sve skupiti na jedno mjesto, moglo se. Ovako, ovo izdanje ostavlja nedorečen dojam u stilu ‘samo još jedno u nizu do iduće prigode’. Za sam originalan album ocjena je odličan, a za drugi disk – trojka. Pa računajte…