Art pop-rock s anđeoskim vokalom

Kada se uzme novi album Blonde Redhead u ruke, odmah se uočava mala doza ekstravagancije kod benda jer je kartonski omot skroz jednostavan, obojen u plavo i na njemu se ističe četveronožna tenisačica, a ‘zaštićen’ je crvenom trakom na kojoj je naslov albuma i popis pjesama. Vrlo neubičajeno…

Blonde Redhead su vrlo šarolikog članstva, čine ga bivša studentica umjetnosti Kazu Makino, talijanski dvojac blizanaca Amedeo i Simone Pace, a u bendu je svirao još Maki Takahashi koji je otišao nedugo nakon prvijenca grupe. Multinacionalnost se može lijepo iščitati kod benda jer uz standardni engleski jezik često znaju ubacivati i stihove na japanskom, talijanskom ili francuskom, što daje novi šarm pjesamama.

U 15-ak godina uspjeli su naredati veliki niz vrlo dobrih i nadasve zanimljivih albuma, a “23“, koji je izašao na proljeće, već je sedmi po redu. Na prvo preslušavanje se uočava avangardni pristup glazbi, kakav ima Sonic Youth, anđeoski glasić Kazu Makino i inteligentna svirka, što sve zajedno daje jedan pomalo eksperimentalni miks.

Za razliku od prijašnjih radova, ovaj put su odlučili produkciju uzeti u svoje ruke, što smatram pozitivnim, jer su napravili sve onako kako su zamislili, a konačan ishod je vrlo solidan.

Sam uvod u album malo me vuče na U2, ali uskoro naslovnu pjesmu “23” zaokupira sanjivi vokal, pa se udalje od njih, a glazba je obojena mnogim različitim dodacima koji pridodaju dojam melankolije na nešto živahnijoj podlozi.

Već na “Dr. Strangeluv” se pokazuju kao pravi maheri u stvaranju idiličnih pop-rock hitova, dok je “The Dress” mračan elektro pop.

U “SW” zvuče kao jako, jako mekani The Music s prvog albuma kojima su se bitlsovske trube umiješale u središnjici pjesme, “Spring and by Summer Fall” je vrlo brzog ritma s raznim synthovima i vrlo ekperimentalnim zvucima koji poboljšavaju atmosferičnost pjesme, dok “Silently” zvuči kao rajski pop.

Album je prepun psihodelije, ekstravagancije i artističke svirke, zbog čega neće legnuti svima, ali Blonde Redhead uspijevaju izdići sve pjesme daleko iznad prosjeka pa sve zvuči intrigantno u najmanju ruku. Vokal Kazu Makino u velikom dijelu se odlično slaže s glazbom, ali ponegdje je preblag i prenježan, pa se neke pjesme ne uspiju do kraja razviti.

Ukupno gledajući, “23” je album kojeg vrijedi preslušati zbog njegove raznolikosti i melodija, ali ipak je daleko od vrhunaca ovogodišnjih izdanja. U svakom slučaju, Blonde Redhead je bend na kojeg treba obratiti pažnju jer čine vrlo zanimljivu glazbu koja može opustiti ‘običnog’, ali i zadovoljiti nešto ‘ozbiljnijeg’ konzumenta.