Tkoubi?

    1604

    tUnE-yArDs

    w h o k i l l

    Datum izdanja: 19.04.2011.

    Izdavač: 4AD / Dallas Records

    Žanr: Eksperimental, Rhythm and Blues, Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. My Country
    2. Es-so
    3. Gangsta
    4. Powa
    5. Riotriot
    6. Bizness
    7. Doorstep
    8. You Yes You
    9. Woolywollygong
    10. Killa

    Otkad ih je Ivo Watts-Russell napustio krajem devedesetih, 4AD (sada dio koncerna Beggars Banquet) nastoje predano istraživati i održati bezvremenski, ‘trend-free’ imidž kakav im je njihov biološki otac izvorno namijenio.

    Posljednjih desetak godina svjedočimo novom kreativnom zamahu, iako je to daleko od one prvotne, za ovu nezavisnu etiketu tako karakteristične eterične ljepote kojoj su doprinijeli primjerice škotski kvartet Dif Juz, uz neizostavne Cocteau Twins, Modern English, This Mortal Coil, Dead Can Dance, Lush ili His Name Is Alive – kao odredišne točke neodredivog, bezvremenskog kataloga u koji se nadalje uklopilo čitavo mnoštvo jednako velikih kao i onih manjih imena čija izdanja – kako bi to rekao jedan moj prijatelj – predstavljaju istinski predmet kolekcionarske žudnje.

    Naravno, bilo bi poprilično zamorno da je 4AD ostao prakticirati filozofiju sanjivog, ‘elegantnog pop’ zvuka, kako su ga neki prozvali. U svoje vrijeme, etiketa je već dokazala da unatoč svojim uvriježenim artističkim kompleksima, s lakoćom može izvesti komercijalno uspješan pogodak – takav ključan moment sažet je u hitu “Pump Up the Volume” projekta M/A/R/R/S, suradničke singl-ploče dva 4AD-eva stilski nepomirljiva benda – s jedne strane A.R. Kane, koji su naginjali upravo toj sanjivoj, eteričnoj struji Russellovih štićenika, a s druge fundamentalni pop trio Colourbox, koji je pokazivao puno jaču sklonost eksperimentiranju sa sampleovima, hip-hop, reggae, dub i elektro-funk strukturama.Današnji 4AD nastavlja željeti se mijenjati, biti u toku, ponosno zagaziti u mainstream, ali opet ostati po njegovoj strani – dok opet, u maniri respiratora, čuva djeliće svoje vječito obožavane prošlosti. Iako novija imena, čiji su radovi ponosni nositelji 4AD titule, imaju dovoljno snage da nastave čuvati jedno izdavačko dostojanstvo, ipak se cijeli taj noviji katalog (The National, Stereolab, Scott Walker, Mojave 3, The Mountain Goats, The Big Pink, Sybarite, Cuba, Magnetophone, Piano Magic…) čini poput još većeg rasula.

    Nakon uključenja američkih alternativnih perjanica, Pixies i Throwing Muses, u priču tijekom druge polovice osamdesetih, karakter 4AD-a do danas ostaje zahvaćen relativno suhoparnim indie-rock portretiranjem između buke i folka. Jedino što vizualno nastoji povezati većinu i samim time nastavlja održavati 4AD-ev trademark, jest vječita prisutnost Vaughana Olivera, estetski nedorečenog ali prepoznatljivog dizajnerskog potpisa njegovog tima odanih suradnika – V23.

    Muziku podržava

    Tom rasulu unatrag godinu-dvije pridodan je i neobičan projekt tUnE-yArDs (prvi album nosi naziv “BiRd-BrAiNs”), svestrane američke kantautorice Merrill Garbus. I dok sam naziv namjerno ispisan napreskokce malim i velikim slovima (kao i nazivi pjesama koji su najčešće fonetske izvedenice) može lagano iznervirati ostavljajući dojam kako se radi o nečem krajnje samodopadnom, ovaj konkretan izvođač predstavlja ono istinsko, očekivano osvježenje upravo u 4AD katalogu – razigrano i djetinje, prepušteno vlastitim tehničkim ograničenjima, koja u svoj naivnosti kolažiranja zvuka i glasa pronalaze idealan odnos finesa i promašaja kao izuzetan muzički eksperiment.

    O tUnE-yArDs ne znam apsolutno ništa – osim iz onog što mi je ponuđeno da čujem. Početkom 2010. godine, posjetivši iz neke znatiželje web-stranicu 4AD-a, otkrio sam niz već realiziranih live-sessiona – nasumično odabravši upravo tUnE-yArDs.

    Već iz prvotnih taktova koje sam čuo spontano sam se zalijepio za ekran upijajući neobične, duhovite zvukove koje Merrill spontano ali promišljeno stvara tijekom same svirke – vrsno baratajući spravama za efekte i akustičnim instrumentima (konkretno bubanj i ukulele), u hodu nastaju gotove, definirane pjesme, bazirane na vokalnoj improvizaciji (stilski njezin grleni pjev lebdi negdje između fascinantnih teatralija Meredith Monk (naročito tema “Bizness“), afričkih plemenskih napjeva i scat-pjevanja (nalik božanstvenoj Elli Fitzgerald), elektronskom manevriranju kroz jazz i blues strukture…

    Najljepše u svemu ovdje jest da Merrill Garbus ne podilazi dodatnim upeglavanjima već zapisanog – tako da kvaliteta snimaka znatno varira (već u uvodnoj temi “My Country” na trenutke kao da slušamo “sažvakanu traku”). Cjelina je to u kojoj svim silama kreativnosti bijesne razbacani, razigrani pjevački aranžmani i perkusije diskretno obojane puhačkim instrumentima, ponekim gitarističkim riffom i mekim uplivima bas-gitare.

    Zvukovno gledano, “w h o k i l l” može zazvučati poput nečije izgubljene demo-prtljage – kolekcija nedovršenih skica koje u svojem bezvremenskom hodu dobivaju kičmu; svaka tema doduše, započinje nekako identično, možda čak i predvidljivo, što bi mnogi mogli uzeti kao zamjerku – perkusivni ili vokalni improvizorni aranžman koji određuje nepoznati smjer u kojem se pjesme potom nastavljaju razvijati, gubeći i rasipajući svoje teksture po zadanom prostoru.

    Tekstualno, ako zagrebemo ispod djetinje grafike i ponuđenih naslova koji nam neće puno reći, Merrill ima itekako oštar jezik – primjerice u “My Country” i “Riotriot” jasno progovara protiv lažne slobode (“My country ’tis of thee, sweet land of liberty, how come I cannot see my future within your arms?” / “The worst thing about living a lie is just wondering when they’ll find out.” / “There is a freedom in violence I don’t understand and like I’ve never felt before…“).

    Svojim tonom “w h o k i l l” odiše optimizmom, dok u tekstualnom pogledu čujemo težinu uvjetovanu vječitom žudnjom za ljepšim sunčanim popodnevima bez getoizirane svakodnevice, obojane društvenim nasiljem (“Now that everything is gonna be okay, now that everything is gonna be alright, what if baby I cannot see the sound, what if baby I cannot hear the light…“).

    Album koji će sjesti na prvo slušanje ponajprije zbog neobičnih efekata, da bi se potom učinio odbojnim, pa opet iznova obuzeo slušatelja svom snagom emotivnog u sebi. Remek-djelo.

    Muziku podržava