Ignite
Our Darkest Days
Datum izdanja: 15.05.2006.
Izdavač: Century Media / Dallas Records
Žanr: Punk
Naša ocjena:
Popis pjesama:
U kategoriji punk/hardcore ovo je zasigurno najbolji album 2006. Ignite su još jednom pokazali da su apsolutni majstori kako u polju sviračkih sposobnosti i maštovitosti, tako u onom koji se tiče izvanrednih tekstova. I nakon pedesetak slušanja dosad nikako da ga se izvadim van iz plejera i uhvatim se svako malo kako pjevam “Cause they’re writing on the wall the words that I can’t read“.
Osjećam se pomalo zatečena kada znam da moram o ovakvom divnom dijelu napisati nekoliko pasusa koji bi čitatelje mogli zaintrigirati dovoljno da se potrude nabaviti novi Ignite. Lako je poslušati osrednji album, ispljuvati što treba, pohvaliti što treba, ali kada treba isključivo nahvaliti sve stvari jednog izdanja, težak je posao, jer se u trenucima osjećam kao da pretjerujem kada ih smještam među top 20 najdražih albuma ikad. No, vjerujte mi, ne pretjerujem nimalo.
Istina jest da su se već na prošlom albumu “A Place Called Home” izdan još prije 6 godina odmaknuli od hardcore zvuka koji je obilježavao prva dva. Čak i tamo gdje se pojavljuju neki gang vokali u maniri hardcorea, potpuno melodičnu muziku prati klasičan ‘tupa-tupa’ punk ritam. Zasigurno se nekima neće dopasti taj mekši zvuk. Nedavno čuh komentar da su sve nove stvari tipa “Veteran” i “A Place Called Home”. Istina je.
“Our Darkest Days” je jedan brži melodic punk/hc album s oštrim tekstovima koji direktno osuđuju političku situaciju poglavito u Americi, ali i vani. Napada Busha i njegovu politiku koja se proteže od napada na WTC (“Lead the boys off to war just to throw them away“) na samom početku albuma u “Bleeding“. U sličnom se tonu nastavlja i u ostalim stvarima što se vidi i iz samih naslova.
Budući da nisam jedan od recenzenata koji podrobno prolaze kroz svaku stvar, koja ima kakav upad i kakav refren, neću nabrajati ništa, već samo izdvojiti favorite. “Slowdown” je jedna od najjačih stvari na albumu (“Will you catch me when I run / Will you stop me when I’m done / When the day is though / All I want to do / Is slowdown“), vrlo pjevnog refrena i opet opakog teksta. “Let It Burn“, “Fear Is Our Tradition” su nešto sporije, ali zato nimalo lošije.
Gotovo sve stvari osim “Slowdown” i obrade U2 “Sunday Bloody Sunday” (koja je svoje mjesto gore našla iz nepoznatog razloga budući da je već izašla na europskom izdanju “A Place Called Home”) su u punk standardu do 2 i pol minute, no Ignite u tako kratkom vremenu uspije toliko razviti svaku pjesmu da je svaka sekunda iskorištena.
Zoli Teglas završava akustičnom “Live For Better Days” u kojoj dokazuje da bi i sam bio u stanju izdati odličan akustičan album. Njegove vokalne mogućnosti i britki tekstovi katkad zasjenjuju ostatak benda, te bi možda bez njega ovo bio sasvim solidan melodičan bend.
Međutim, s njime se priča drastično mijenja, jer u cijelom punk/hc svijetu ne postoji vokal njegove veličine. I taman kada pomislite da je album gotov, primjetite da se brojkice i dalje okreću i dočeka vas Zoli koji pjeva neku narodnu mađarsku pjesmu i još jednom se bahati svojim glasom.
Ovo je album koji se lako može dopasti kako fanovima Sick Of It Alla, tako i Bad Religiona ili Pennywisea. U svakom slučaju, radi se o djelu koje nipošto nitko ne bi trebao zaobići. Možda neće svi dijeliti moj entuzijazam i oduševljenje slušajući Ignite, ali čvrsto vjerujem da nitko tko imalo voli punk/hc ne bi ovaj album olako odbacio.
“So I say good night / to dreams that won’t be realized / I can’t sleep with desperation by my side / the memories start to fade / now I live for better days.“
