Ako može Goribor…

Iako je većina ljudi za Goribor čula preko kritike u Jutarnjem listu, ne spadam u tu skupinu. Na Goribor sam nabasao sasvim slučajno, dok sam šetajući po Zagrebu naletio na plakat za njihov nastup u KSET-u. KSET je klub u kojem za sitnu lovu uvijek možeš naći odlične bendove, a po najavi točno znaš što možeš očekivati. Zato ga toliko obožavam.

I tako sam čitao najavu o Goriboru i sve je bilo divno i krasno dok nisam vidio da su predzadnji album nazvali “Ono što te ne ubije to te osakati”. U tom trenutku pomislih da je pjevač možda ostao bez pola obitelji u naletu vlaka ili je pak možda preživio kliničku smrt, u krajnjem slučaju da je stvarno doživio nešto stravično jer su to teške riječi za nazvati jedan album, a s druge strane zvuče tako iskreno.

Odlučio sam da na to jednostavno moram otići, i ne samo to, moram povesti još par meni dragih osoba. Ispostavilo se da sam ih odveo na antologijski koncert, koncert koji ćemo pamtiti do kraja života. Goribor nas je tu večer držao u takvom transu da su nas ljudi (bili smo na balkonu) gledali u bunilu cijelo vrijeme, a mi smo zapravo poželjeli da oni nikada ne završe, dapače na momente sam imao osjećaj da ću iskočiti iz vlastite kože.

Kupili su me na prvu loptu, tako jako da nisam odustao dok nisam kod Zdenka Franjića nabavio sve od njih. Za nastup iz KSET-a nisam ni znao da je sniman i bio sam više nego ugodno iznenađen kada mi ga je Zdena pokazao. Spoznaja da ću imati priliku to slušati probudila je u meni neopisive emocije.

Na prvom CD-u se uglavnom nalaze stvari s njihovog zadnjeg albuma “Hoću kući”. Sve počinje sa sjajnom “Gori“, koja je inače instrumental verzija, no ovaj put je začinjena St.-ovim jezivim krikovima i povicima “Samo neka gori“. Slijede “Nije da nije“, vjerojatno najzaraznija (probajte dva puta izgovoriti ‘nije da nije tako, a nije ni da nije tako‘ pa ćete vidjeti) pjesma Goribora, upotpunjena nizom Peđinih i Pityevih izvanrednih solo dionica, zatim “Sjajne niti” i “St. Blues“, u kojima pjevač St. progovara o svojoj napaćenoj prošlosti.

“Dalajlama me se sećaš” je moja omiljena pjesma, minimalistički trip-hop upotpunjen možda najbolnijim jecajem kojega sam u životu čuo, jecajem za bivšem ljubavi zbog koje pati, a ujedno je tako sretan što više nije s njom jer bi vjerojatno i ona završila na dopu (“Možda je i bolje što nisi pored mene, možda bih te ubio kao što ubijam sebe…“).

Svoju bolnu patnju dalje opisuje sljedećim stihovima “Jedno malo da uništi hiljadu velikih ne, i opet u ogledalu đavolu merim zenice, i kao da nikad ništa nisam shvatio, i kao da nikad nisam ništa platio, kao da nikad skrčen nisam plakao, kao da je Isus zbog dopa na krstu skapao, i kao da su knjige za paljenje, kao da su reči samo za laganje, kao da su ljudi samo za mučenje, a jutra za brutalno i mučno buđenje, i kao da nikada nisam osetio dobro, kao da nikada nisam poželeo dobro, kao da nikada nisam svoje srce dao, kao da je to razlog što sam živ ostao, kao da sam ja zacenjen decu klao, Cobainu prosvirao glavu, milione u gasnu komoru poslao, i kao da nikada nisam bio dete, kao da mi niko ništa nije praštao, kao da nikada nisam maštao, kao da pičku nikad nisam video, ili da gramafon nikad nisam imao, kao da pola života po sloganu boli me kurac za sve nisam proživeo, ali sad se samo pitam da li me se sećaš, da l’ još pamtiš moj glas, da li još ponekad tek onako moje ime promrmljaš“.

Slušajući ovu stvar par puta sam zaplakao (i nije me sram), pitajući se koliko iskrenosti leži u tim tekstovima, iste one iskrenosti koja se skrivala u naslovu predzadnjeg albuma i koja me je natjerala da odem na koncert. Kao da sam slutio da ću otići na jedan od najboljih koncerata u životu.

Prvi CD zatvara lagana pjesma “Početka” koju nisam prije čuo, pjesma koja govori o životu nakon droge, kada mora svoj život iznova započeti.

Drugi CD je uglavnom presjek albuma “Ono što te ne ubije to te osakati”, redom “Vreme“, “Ko sam“, “Glupo” i “Mislim“, koje do najsitnijih detalja opisuju dubiozu u kojoj se St. nekada nalazio, zatim po drugi put slijedi “Nije da nije“, koja je ovaj put još psihodeličnija (Peđa i Pity su išli toliko daleko da su se bacali po podu) i traje preko 10 minuta. To je trebao biti i kraj, ali je euforična publika (ja sam onaj koji je prvi vikao “Hoćemo još“) tražila bis.

Iako Aleksandar kaže da bis nije bio u planu, izveo ga je spojivši dvije stvari, “Hoću da živim” i “Bez“, odsvirane bez ritam-mašine, tek uz pomoć lagane, gotovo ‘floydovske’ dionice Peđe i Pitya. Kakav čudesan koncert.

Dobro, možda su još mogli odsvirati “Čestice” ili “Lepotu” za kraj, ali i ovako je ispalo savršeno. I više nego. Goribor sam nedavno gledao na Art&Music festivalu u Puli gdje su nastupali kao prošlogodišnji viceprvaci. Novina je da su za razliku od prijašnjih koncerata uveli i živog bubnjara (ritam-mašina je ostala), koji je još više usavršio ovaj svevremenski stroj.

U Puli sam pričao s njihovim kolegom (zaduženim za ritam-mašinu) Milanom. Pričali smo o bendu i pritom je za Pitya rekao kako dotični nikada u životu nije ništa obradio, već da samo svira svoje stvari otkada zna za sebe. Peđu je pak najbolje opisao pjevač Aleksandar kada u pjesmi “Početka” kaže “Peđa i Jon Spencer su na ti”. A Aleksandar je poseban slučaj, čovjek koji svojim tekstovima kao da prkosi sudbini, kao da joj se na neki način ruga dajući joj do znanja da će uvijek, iz svake neprilike izaći kao pobjednik.

Nedavno sam jednom prijatelju iz Mostara navio Goribor, i kada je čuo tekstove samo je kratko prokomentirao: “Jebote, Bare je nula nasuprot ovome”. Nećemo ići tako daleko, ali da su zajebali ostale – jesu, jer nakon ovoga su sigurno još više porasli moji kriteriji u ocjenjivanju bendova. Kao što rekoh, ako može Goribor…

Foto: Goribor