Goribor je jedan od bendova koji je prerano izgorio. Iako su nastali još sredinom ’90-ih u Boru, dugo vremena su bili underground atrakcija koja je izdavala svoje albume za Slušaj najglasnije. Prekretnica u njihovoj karijeri bila je 2007. kada potpisuju i objavljuju album “Goribor” za Dancing Bear, dok je sljedeći “Evo je banja” eksplodirao i promovirao ih u ponajveće zvijezde alternativne scene tog doba.
Od ovog posljednjeg albuma, prošlo je deset godina, pa je to bila odlična prilika da se reizda sve što se može, pa tako smo konačno dobili “Goribor” i “Evo je banja” na vinilima, dok je posljednji koncert iz Vintage Industrial Bara objavljen u digitalnom obliku. Sve u svemu, potpuno zasluženi i odlični podsjetnik na taj veliki bend i veliki jubilej.
U to vrijeme, nakon dva rasprodana Vintagea i nekom prednajavom o početku skladanja pjesama za novi album, činilo se da bi priča o Goriboru mogla dobiti neku novu dimenziju, još veće i važnije nastupe, ali bend je jednostavno uskoro ‘zamro’, svatko je krenuo nekim svojim putem, istražujući neke nove muze. Sad, možemo se samo pitati što bi bilo kad bi bilo, ali i ovako je Goribor postao jedan od najkultnijih bendova ovih prostora posljednjih nekoliko dekada.
Ono što su ostavili za sobom su vrhunska izdanja, i tu ponajprije mislim na ova dva reizdana albuma koja i dalje djeluju vrlo svježe jer su vremena i dalje vrlo depresivna. Iako nas danas muče drugi problemi, ST-ovo opisivanje života je i dalje vrlo realno i stvarno, definitivno primjenjivo i za današnju situaciju oko nas.
I “Goribor” i “Evo je banja” su re-izdani kao dvostruke ploče čime će svaki vinilofil doći na svoje. Unutar omota su i stihovi pjesama, pa stavivši ploču na gramofon, lako se može prepustiti tom mračnom svijetu kojeg nam je Goribor predstavio pred dekadu, dekadu i pol, te moćnoj lirici ST-a čime se iznova dokazuje kao jedan od najjačih liričara svog vremena.
Ne znam koliko treba opisivati same albume, posebno ne “Evo je banja”, jer to su temelji alternativne glazbe ovih prostora, pa to smatram u rangu opće kulture o kojoj bi svatko trebao znati barem neke osnove. Poanta Goribora jest da je ispremiješao blues, post-punk i trip-hop u neki svoj zvuk koji je toliko specifičan i moćan, da jednostavno nije mogao proći nezamijećen. Tada su kritičari najviše vukli paralele s Joy Division, Disciplinom kičme i Ekatarinom Velikom. No, koliko god to imalo smisla, Goribor je oduvijek bio bend van svih gabarita, potpuno svoj i neopterećen, pa je vjerojatno i zato isporučivao toliko transžanrovske hitove koji vjerojatno neće nikad dosaditi.
U tome u prilog ide to da još i danas mnogi polude kad čuju “Uzalud se budiš” koja je postala instant klasik u cijeloj regiji jer situacija je tada bila ista, a bome je i danas. Kad tome nadodamo i preostale pjesme (“Ti i ja (stoner)”, “Ljubavi moja” i “Niko nije kriv”) s te strane dvostrukog izdanja, jasno je da glazba Goribora teško može ‘izumrijeti’. “Evo je banja” je pravo ‘jebanje’, beskompromisno i moćno, alternativno, a opet vrlo hitoidno, mračno, a opet s naznakom nekih boljih vremena koje možda i nikad neće doći.
Ako odemo još pet godina ranije, dolazimo do službenog prvijenca “Goribor” koji je na neki način izmiješao pjesme s ranijih albuma koji su izdani za Slušaj najglasnije, te se njima nadodala poneka nova pjesma, da bi se dobila ultimativna ploča jednog novog benda na sceni kojemu se otvorio ‘put ka zvijezdama’. Te ‘stare pjesme’ su nanovo snimljene u Puli s Edijem Cukerićem koji je postao njihov glavni producent i za sljedeću ploču, čime je cjelokupna zvučna slika bila zaokružena.
Sve u svemu, oba albuma su velika, mogli bi reći i ključna na regionalnoj alternativnoj sceni. Ako se mene pita, “Evo je banja” je mnogo zreliji i bolji album od “Goribora”, pri čemu uopće ne mislim da je “Goribor” slab album. Na njemu se vide svi korijeni onoga što će kulminirati na tom drugom albumu.
Ono što valja naglasiti, oba albuma su dvostruka, a kod dvostrukih albuma često imamo mnogo pitanja je li to baš trebalo biti tako, odnosno, da li bi možda bilo bolje nešto kraće i slično. Oba ova albuma su najjača upravo ovakvi kakvi jesu jer najbolje opisuju struju svijesti ST-a i njegovog benda, a odlično se i vidi napredak od prvog do drugog albuma. Taj mrak s nijansama svijetla jednostavno briljira u ovom formatu i kao takvima stvarno ne bi trebalo ništa mijenjati.
Ipak, nije da nema nekog mijenjanja, a za to je zaslužni i već spomenuti live album koji je dio ovog ‘jubilarnog paketa’. Upravo na tom live albumu iz VIB-a jasno se vidi kako su se Goribor dalje razvijali kroz vrijeme, odnosno kako su pjesme zvučale otprilike godinu i pol od “Evo je banja”.
19. i 20. rujna 2013. bili su datumi kad se snimalo ovo izdanje, te danas pokazuje mlađim generacijama koliko su moćni bili uživo. Ono što se jasno može čuti s tih snimaka jest da su mnoge pjesme dosta izmijenjene, moćnije i još prodornije nego na studijskim snimkama, čime dokazuju da je ovo izdanje itekako potrebno, odnosno da nije tek još jedno puko izdanje koje bi mlatilo paru zbog neimanja nečeg pametnijeg za objavu. Od ovog se teško može zgrnuti neka veća para jer je izdano samo digitalno, a prava je šteta da i to nije dobilo vinilno izdanje, vjerujem da je zaslužilo… Možda će biti za neku narednu obljetnicu.
Za kraj, treba podvući crtu. Goribor su se raspali u trenutku kad je njihova popularnost rasla. Šteta, ali zbog njih, vjerujem da su se mnoga vrata otvorila nekim drugim bendovima, pa su se granice bivše države lakše izbrisale, što se glazbenog dijela povijesti tiče. Što se tiče Goribora, ako i dalje imaju motiva i energije kao prije desetak godina, bilo bi dobro da naprave još koji tour, promoviranje reizdanih ploča svakako djeluje kao dobar povod za to.
