Oasis
(What’s the Story) Morning Glory? (Deluxe Edition)
Datum izdanja: 29.09.2014.
Izdavač: Big Brother
Žanr: Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
S albumom “Definitely Maybe” odmah su se upisali u glazbenu povijest, ali sljedeće izdanje je bilo ono po čemu će svi pamtiti Oasis – “(What’s The Story) Morning Glory?”.
Za dvadesetu godišnjicu prvijenca Oasisa, bilo je logično očekivati da ćemo dobiti bogato reizdanje, kakvo i dolikuje jednom takvom albumu. Kada je stiglo, bilo je jasno da će slijediti i reizdanje u obliku albuma “(What’s The Story) Morning Glory?”. Zašto se s njime nije čekalo još godinu dana (da bude također 20. obljetnica), ne znam, ali bolje da je izdano, nego ne, posebno ako gledamo sa strane diskografa koji će na fanovima ponovno poprilično zaraditi.
Jedan od najvećih problema je mogao nastati u dijelu gdje se Noel odlučio primiti pjevanja… Ne znam od kud mu ta ideja jer Liamovo karakteristično pjevanje bila je jedna od najvećih vrlina prvijenca, budući da je malo koji frontmen mogao zavijati kao on, ali to je bio još jedan pun pogodak. Liamu se to nije sviđalo jer kako je on u osnovi bio isključivo pjevač (u to vrijeme nije još skladao, a tijekom nastupa nije svirao niti jedan instrument izuzev defa), to bi značilo da je nepotreban u bendu. Počele su tako sve češće bratske svađe…
Vjerujem da je velika količina droga kumovala da se taj dio relativno brzo zaboravi kad su počeli novi hvalospjevi za album “(What’s The Story) Morning Glory?” jer je ponovno sve sjelo na svoje mjesto, a Noelovo pjevanje je generalno pozitivno prihvaćeno. Iskreno, ne znam kako bi to sve zvučalo da je “Don’t Look Back in Anger” pjevao Liam, ova pjesma jednostavno je zvala Noela i njegov nešto grublji glas bez toliko afektacija.
Album sačinjava deset skladbi i dva kratka introa koji su zapravo dijelovi skladbe “The Swamp Song” (u punoj verziji je objavljena na drugom disku ovog izdanja). Produkcijski je više ispeglan u odnosu na “Definitely Maybe“, te su po prvi put krenuli u nešto eksperimentalnije, slobodno možemo reći progresivnije (po dužini pjesme) vode jer im je finalna stvar na albumu bila dugačka čak sedam i pol minuta. Oasis gnjavi nekom dugačkom dosadom? Naprotiv, riječ je o “Champagne Supernova”, jednom od najvećih klasika u karijeri benda. Kasnije, već su na sljedećem albumu gnjavili s dugim pjesmama koje i nisu imale neki smisao, pa je jasno zašto im je karijera krenulo nizbrdo, barem što se kritičara tiče.
Drugo remek-djelo Oasisa započinje u stilu prvijenca “Definitely Maybe” sa skladbom “Hello” koja ima mnogo toga posuđenog od drugih, ponajprije Gary Glittera, a to je klasična rokačina koja je idealno poslužila kao prijelaz s prvog na drugi album, budući da je sljedeća “Roll With It” sličnog karaktera, ali zericu melodičnija i s još većim refrenom koji se dugo vremena vrlo rado pjevao na koncertima Oasisa.
Treća pjesma je “Wonderwall“. Pjesma se nekad zvala “Wishing Stone”, po jednoj curki koja je poklonila Noelu kamenčić prilikom ‘zabavljanja’ u hotelskoj sobi nakon nastupa u Glasgowu. Kasnije je pjesma ipak preimenovana u “Wonderwall” zbog Georgea Harrisona i albuma “Wonderwall Music” da bi imala The Beatles štih. Koja odlična odluka…
Slijedi već spomenuta “Don’t Look Back in Anger”, himna koja će vjerojatno uvijek ostati tik do “Wonderwalla”, neizostavni moment svakog bendovskog nastupa (mnoge snimke koncerata pokazuju gromoglasno pjevanje publike, kao na Mišinim koncertima). Oduvijek je bilo pitanje ‘tko je Sally?’ i ‘od kud se ona našla u pjesmi?’, a dio odgovora je ponuđen i u knjižici s nekoliko odlomaka Liamovih i Noelovih misli (na oba deluxe izdanja, tu je najviše teksta za neku od pjesama).
“Hey Now!” je jedna od prolaznih pjesama s albuma, ali time album uopće nije izgubio na ritmici. Štoviše, nakon ovako žestokog uvoda, album je trebao neki mali smiraj, a upravo s tom pjesmom, te s prvim mini brejkom “Untitled”, dobili su pravi zamah pred drugi dio albuma koji ponovno kreće vrlo živahno.
Prema mnogim stihovima u pjesmi “Some Might Say“, dalo bi se naslutiti da je Noel vrlo religiozni tip, a on u biti uopće ne mari za vjeru i religiju zbog čega ova pjesma ima posebnu snagu, jer je mnoge potaknula da se ponovno dignu na noge u teškim vremenima. Mnogi i danas rado pjevaju “Some might say they don’t believe in heaven/ Go and tell it to the man who lives in hell“, a kakvo je trenutno stanje u našoj državi, trebali bi ju pjevati na repeat…
“Cast No Shadow” je još jedna od ključnih pjesama s drugog albuma, iako nije nikad postala singl, a mnogim fanovima je vjerojatno tek 5-6, ako ne još i kasnije, u nizu idealiziranja pjesama s ovog albuma. To je malo neuobičajena balada s pregršt back vokala, zanimljivim glazbeno-vokalnim rješenjima i tekstom koji baš podiže, pa možemo reći da je s tom pjesmom Oasis okrenuo jednu sasvim novu stranicu u svojoj karijeri zbog čega albumi nakon “(What’s The Story) Morning Glory?” nisu mogli proći bez jakih balada.
“She’s Electric” djeluje djetinjasto i zaigrano zbog čega se odlično uklapa na album jer je pandan svim ozbiljnijim pjesama, poput “Morning Glory” koja djelomično nagovješćuje sljedeći album (buka, helikopteri… “D’You Know What I Mean?”), ali i spaja prvijenac “Definitely Maybe“. Nakon njih slijedi drugi “Untitled”.
Finale ranog stvaralaštva Oasisa nalazi se na samom kraju albuma i zove se “Champagne Supernova”. Kako smo za ostatak albuma koji je prethodio ovoj pjesmi mogli vući logične paralele, tako je “Champagne Supernova” bila potpuno nova slika o bendu zbog koje su mnogi vjerovali da će upravo Oasis sljedećih dekada biti najveći bend na svijetu. Nikad više psihodelični, a opet toliko jaku britpop stvar nisu napravili u karijeri, pa slušajući ju, svatko može izvući različitu poruku o njoj, ovisno o raspoloženju, barem tako priča Noel. Zaista je u pravu…
Daleke 1998. je Noel rekao da je veliki fan bendova poput The Smiths i The Jam koji su uvijek imali jake b-sideove. Kada pogledamo koje su pjesme izdali u to vrijeme (1994.-1995.) kao b-sideove, jasno nam je da su mogli izdati barem još jedan odličan album (čitaj “Masterplan” je odlično izdanje), pa dolazimo do brojke od 30-40 vrsnih pjesama koje su sklepali u vrlo kratko vrijeme. Ako netko ne voli Oasis kao bend, mora im priznati taj dio jer im u tom trenutku nitko nije bio ravan, pa uopće ne čudi da je tad i krenuo njihov kreativni pad budući da nisu mogli u nedogled izbacivati samo savršene britpop pjesme.
Drugi dio ‘deluxe izdanja’ donosi upravo takve stvari. Za mnoge od njih žale što ih nisu malo bolje pogurali i izdali kao singlove u pravo vrijeme, a u prilog tome idu i mnogi nastupi gdje su se sjećali b-side pjesama, a i njihove službene ‘best of’ kompilacije sadrže b-sideove, čime su htjeli pokazati da nisu samo ‘singl bend’ kakvima su ih mnogi htjeli prikazati. Da, u ’90-ima nisu bili, ali odlaskom ’90-ih su postali ‘singl bend’.
“Talk Tonight” je odlična balada, “Acquiesce” je najbolja pjesma koja nikad nije vidjela službeni album (izuzev kolekcije “Masterplan”), a na njoj su prvi put vokalno surađivali Noel (refren) i Liam (kitice), “Headshrinker” brutalna rokačina koja bi se uklopila na “Definitely Maybe“, “It’s Better People” možemo shvatiti kao još jedno pozdravljanje The Beatlesa, “Rockin’ Chair” bi također mogla biti veliki hit da su ju ikad izdali kao singl, na “Step Out” još jednom su otpustili sve kočnice, “Underneath The Sky” ima malo drugačiji, eksperimentalniji štimung, obrada “Cum On Feel the Noize” je jednostavno genijalna, “Round Are Way” Evan McGregor pjeva u “A Life Less Ordinary”, s “The Swamp Song” (za koju ne znaju zašto su ju nazvali baš tako) su jedno vrijeme otvarali koncerte, “The Masterplan” je jedna od njihovih najljepših balada, “Bonehead’s Bank Holiday” je zabavno glazbeno poigravanje nakon vjerojatno par litara whiskeya, “Champagne Supernova” (Brendan Lynch Mix) pokazuje malo drugačiju verziju jedne od ključnih stvari s albuma, a sve (počinje i) završava s The Beatlesima (naravno) u “You’ve Got to Hide Your Love Away“.
Ovako nabrojane, da uzmemo drugi disk kao zaseban disk, vjerujem da bi mnogi i ovaj niz pjesama proglašavali jednim od boljih britpop albuma ’90-ih, a moram napomenuti da nijedna od ovih pjesama tada nije doživjela veću promociju osim što su bile zajedno s nekom od hit singlica.
Treći disk je logično posložen s mnogim raritetima, što live prirode, što demo prirode.
Neki britanski mediji pripisuju ovom albumu jednu ključnu stvar, a to je veći upliv akustičnih balada na rock albume. Pojavom singla “Wonderwall”, mnogi su počeli malo drugačije gledati na svoje albume, shvaćanje o baladama koje malo prelome ritam albuma činile su se kao sasvim logično ostvarenje, odnosno obavezno za mnoge albume.
Druga bitna stvar je da se indie glazba spojila s onom mainstream, nije tu bilo više nikakvih problema da se neki indie izvođač svojom kvalitetom uspije probiti u sam vrh glazbene industrije. Njihov put je bio brz, ali je pokazao da indie vrlo lako može postati slušan, ako je kvalitetan.
Kada uzmemo u obzir sve gore navedeno, vjerujem da će mnogi fanovi, iako imaju originalne albume, potražiti i ovo deluxe izdanje jer je sve na jednom mjestu s posebnim pričicama o svakoj pojedinoj pjesmi na njemu. Svako deluxe izdanje je bilo posebno (možda su najoriginalniji Noelovi komentari za videospotove na “Time Flies… 1994-2009 (box set)”), tako je i ovo jer “(What’s The Story) Morning Glory?” je jedan od najvećih albuma britpopa, odnosno ’90-ih, pa ga je uvijek lijepo slušati, posebno još ako k tome dodamo vrhunske dodatke kao što ovaj album ima, ponajprije na drugom disku.
Na kraju možemo sumirati, “Definitely Maybe” jest bio album s kojim su se probili, ali “(What’s The Story) Morning Glory?” ih je upisao u glazbenu povijest iz koje ih nitko ne može maknuti jer je to pravo remek-djelo brit popa koje ima vrlo zavidne brojke iza sebe, a iste se jedino mogu oš popraviti.
Trenutno su s ovim izdanjem na otprilike 22.000.000 (tko slabije broji nule piše 22 milijuna) prodanih primjeraka albuma, album je platinast u mnogim državama (14 puta samo u Britaniji), bio je najprodavaniji album u Britaniji dvije godine za redom (1995. i 1996.), mnogi časopisi i portali su ga svrstali među najbolje albume svih vremena, neki singlovi su također dobili isti epitet…
Vjerujem da još jedno vrijeme mogao objašnjavati zbog čega je “(What’s The Story) Morning Glory?” jedan od najvećih albuma britanske glazbe ’90-ih, ali zašto kad već znam da i sami to znate.
