Nepotrebno je vraćati se na izvanredan obred inicijacije koji su nam u formi koncerta prije nekoliko dana priredili britanski rockeri Skunk Anansie, nastupivši tako premijerno na hrvatskom marsovskom tlu.
Povodom koncerta bili smo toliko uzbuđeni da smo odlučili popričati s gotovo svim članovima benda, najprije s kosmatim basistom Cassom, karizmatičnom ćelavom frontwoman Skin i naposljetku s gitaristom Aceom, zanemarivši tako bubnjara Marka koji je, usput budi rečeno, kod nas proslavio svoj 40. rođendan (ne brinite se, vratit će se pa ćemo i to nadoknaditi – časna marsovska!).
Iako je bend na svojoj famoznoj rider listi zatražio tek žvakaće gume, odsjeli su u vrlo luksuznom i skupom hotelu Regent Esplanade u središtu Zagreba gdje smo u predvečerje pred sam nastup dogovorili razgovor. Dolazak u sparno poslijepodne u hotel u ne-toliko-glamuroznom-izdanju (čitaj: starke, crna majica i vojničke trifrtaljke) opazili su uniformirani momci s cilindrima kojima je to bio dekadentan i avangardan dress code, pa je dolazak u točno dogovoreno vrijeme bio pomalo… hm… odgođen, ali sve je prošlo dobro jer prave zvijezde uvijek kasne. 
No, Aceov dolazak na čašicu ugodnog razgovora bio je daleko od očekivanog, štoviše, saznavši da samo s njim razgovaramo, srdačno nas je upoznao s bendom i, dakako, s neponovljivom i senzualnom Skin koja, unatoč prizemljenosti i ležernosti benda, ipak preuzima svu pozornost na sebe.
Ace je zadovoljan situacijom odlučio dogovoreno vrijeme razgovora (koje je, vjerujte, uvijek strogo tempirano i besramno limitirano) udvostručiti, i razbio led na početku rekavši: Hej, evo i Skin, daj da te upoznam s njom (rukovanje, blago teleći smiješak, priglupi ‘Hi’ i odlazak dalje…). Joj, ona ti je skroz luda. (smijeh) Baš smo komentirali kako nam je sinoć bilo nevjerojatno dobro na Mars Festivalu u Ljubljani. Toliko ljudi i svi znaju tvoje tekstove, a vidiš da većina njih nije mogla biti dio tvojih obožavatelja prije razilaženja…
Tako će biti i ovdje, vjeruj. Dakle, Ace, kako si?
Baš sam nevjerojatno dobro jer uživam biti u mjestu gdje nikada ranije nisam bio, pa to izgleda kao kada neka osoba ode negdje u nepoznato na godišnji odmor, posebice kada to gledaš kao bend koji po prvi puta svira u novom okruženju. Znaš što ću ti reći? U novim sam državama zapravo svjestan pozitivnih strana ilegalnoga downloada jer, iako se svi žale, dođeš u zemlju u kojoj nisi dotad nastupao i logično da nisi prodao toliko ploča, ali ipak svi znaju tvoju glazbu i vole tvoje pjesme.
Zanimljivo da to tako gledaš jer sam te baš htio pitati koliko se za Skunk Anansie, bend koji se razišao 2001. godine i vratio na scenu gotovo desetljeće kasnije tijekom kojeg smo posvjedočili definitivnoj smrti audio-kazeta, videokazeta, a sada i nestajanju CD-a u korist novih oblika nosača zvuka definiranih i oblikovanih sveprisutnim Internetom. U ovom kontekstu modernizacije, oblici komunikacije također su se sukladno promijenili, u svakom se slučaju moraš prilagoditi, što ne znači kvalitetniju komunikaciju s publikom.
Mislim da je komunikacija sada daleko kvalitetnija. Eventualni nedostatak jest upravo pad prodaje fizičkih nosača zvuka, ali to je sve! Međutim, danas kad se pojaviš na, recimo, televizijskoj emisiji u nekoj stranoj zemlji u roku tek jednog do dva dana na YouTubeu to isto pojavljivanje pogleda i do milijun ljudi diljem svijeta, dok si prije bio ograničen na emitiranje te emisije samo u toj zemlji.
S druge strane imaš MySpace na koji postaviš novu pjesmu tek nakon što si je snimio i jednako toliko ljudi ju posluša i downloada. Meni je to nevjerojatno. Upravo zbog medijske rasprostranjenosti i dostupnosti podataka koju ti nudi Internet još više ljudi želi doći na tvoj koncert i pogledati ga i biti dio toga. Naposljetku, kada kreneš na turneju ljudi dolaze brže i lakše do ulaznica.
To je jedan od razloga zašto ste krajem prošle godine i imali rasprodanu turneju prije objavljivanja kompilacije i odlaska u studio.
Tako je. Jednom etabliranom bendu koji se izražava koncertnim nastupima to je fantastično. Ljudi nikad nisu toliko slušali glazbu kao što je slušaju danas.
Dakle, definitivno se slažeš da nove tehnologije i tehnokracija doprinose glazbi?
Upravo tako. Mislim da je to briljantna i najbolja stvar koja se dogodila glazbi. Ljudi se protive ilegalnom downloadu, ali, gledaj, puno se stvari ilegalno nabavlja: filmovi, brendovi u marketingu i to nije nešto što možemo kontrolirati, pa ne vidim razloga brizi već se prepustiti. Međutim, ako već volite glazbu i određeni bend, zašto onda ne pomoći na neki drugi način, primjerice, proširiti poruku i obavijest, pozovi što više ljudi na koncert. Puno nam to znači.
Moram priznati kako i sam ilegalnim putem dolazim do nevjerojatne količine glazbe, prvenstveno zato što u Hrvatskoj, za razliku od Europske Unije, piratizacija još uvijek nije kažnjiva zakonom i toliko kontrolirana aktivnost, no znam da dobar dio muzikofila nakon preslušavanja novog materijala njima poznatoga ili nekog sasvim novog benda ipak kupuje njihovu glazbu, bilo iz poštovanja prema bendu ili zbog vlastite fonoteke, odnosno oboje.
Naravno, ljudi prvo moraju iskušati nešto, a i ne možeš si ni priuštiti sve što ti se svidi ili što te zanima. Ali kao obožavatelj, ipak kupiš ono što voliš.
Kako gledaš na glazbenu scenu sredine devedesetih u odnosu na scenu kada ste se razišli i danas kada ste nanovo okupljen bend? U kojem se pogledu scena promijenila?
Iskreno, mislim da je jednaka. Što se nas tiče, i dalje idemo na ista mjesta, u iste dvorane, klubove, a publika je jednaka i stoga je reakcija jednaka. Ipak, mislim da je jedna od promjena nešto veći broj prodajnih mjesta u lancu Starbucksa, pa gdje god da otišli dočeka te isti Starbucks kafić. (smijeh) Ne, zbilja, organička vibra u glazbi se nije promijenila i to je bitno: ljudi vole glazbu i dalje. Sama se industrija nije promijenila unutar sebe jer ju vode biznismeni koji moraju prodati proizvod, jedino što se mijenja jest način oglašavanja istoga.
Je li isto i s publikom?
Definitivno, jer i dalje stojimo s gitarama na pozornici pred svojom publikom, kao i devedesetih, kao i što su bendovi činili prije nas, recimo, šezdesetih. Sva sreća da se ipak nismo podredili tehnologiji po tom pitanju.
Skunk Anansie se vratio na scenu s kompilacijskim albumom, imajući prazninu između studijskih materijala dužu od desetljeća, pa je zapravo ovaj način vraćanja atipičan i pomalo odvažan jer se, kako znamo, bendovi vraćaju s novim materijalima.
Prvo bih volio reći da smo mi formalno imali toliku studijsku stanku, odnosno stanku kao bend. Naime, mi smo se okupili već 2008., ne rekavši to gotovo nikome jer je to bila naša osobna stvar i odluka. Već tada smo započeli s pisanjem, iduće godine smo se službeno vratili s novom turnejom, kojoj je uslijedila kompilacija i nedavno smo završili i najnoviji album.
Ja sam svirao s bendom Stoner Records, odličnim indie-bendom sličnog zvuka Marilyn Mansonu, Skin je snimila svoje albume, kao i dečki… Dakle, bila je to stanka manja od sedam godina što se snimanja tiče, ali tijekom tog vremena svatko je od nas imao svoj nekakav projekt, snimao ploče i završio projekte.
Također, kod nas se dogodila jedna stvar glede razilaženja da smo bili umorni od benda, ali ne jedni drugih, nismo se mrzili. Iskušali smo nove stvari i vratili se zbog ljubavi koju gajimo međusobno, iako to zvuči kao klišej. Ljubav i strast su ipak ono što čini bend, jer na kraju krajeva, i bend je skupina ljudi, a ne stroj. Ako nema takve kemije, nema ni benda.
Čitajući tvoje intervjue primijetio sam kako si redovito naglašavao tijekom ovih godina da nijedan projekt nije bio dobar kao Skunk Anansie. Dakle, ni ono potpuno samostalno što si radio?
Svatko je od nas radio po jednu stvar za sebe, kao što je to često običaj i kod velikih bendova, uzmi Stonese na primjer. Ali kada četvero ljudi radi jednu stvar, onda je to nešto drukčije. Ljudi ipak vole bend više od jednog čovjeka.
Već duže vremena podučavaš sviranje gitare na glazbenoj akademiji ACM (The Academy of Contemporary Music). Kako je došlo do toga?
Isprva sam bio pozvan da podučavam kao gostujući predavač istovremeno kad sam predavao u BIMM-u (Institut za suvremenu glazbu u Brightonu) i kako sam osjetio tu nekakvu prazninu, naposljetku sam postao profesor i voditelj kolegija o live-nastupima.
Predajem mladim ljudima i bendovima kako prema suvremenim standardima okupiti bend i ponašati se na pozornici, odnosno na turneji. Sve to podrazumijeva vođenje benda, turneje, dogovaranje koncerata, prodaja proizvoda, određivanje set-liste i slične instance nužne za kvalitetan rad benda.
Odlučili smo za treći intervju sa Skunk Anansie angažirati i uključiti naše čitatelje da postave pitanja i od postavljenih najviše su nam se svidjela dva koja zvuče pomalo kao klišeji, ali smatramo da su dobra i relevantna. Prvo pitanje Tomislava Kovača koji pita koji ste bend najduže slušali u životu?
Kako je pitanje, vjerujem postavljeno cijelome bendu, rekao bih Rage Against the Machine i Radiohead. To su bendovi koje kao bend kolektivno volimo. Trenutačno svi jako volimo Kings of Leon. Naravno, s vremenom se prebacuješ s benda na bend…
Naposljetku, Ivana Kišića zanima kako je izgledao onaj trenutak kad si se zaljubio u glazbu? Koja pjesma je to bila, koji bend?
Potpuno se sjećam trenutka kad sam se zaljubio u glazbu. Znam da sam bio jako mlad, imao sam oko 12 godina i stariji me brat poveo na koncert Motörheada. To je bio moj prvi koncert i potpuno sam se zaljubio u bend i shvatio da je to što ja želim raditi. Otada sam odmah počeo svirati gitaru, pustio kosu i shvatio da je to ono što mislim raditi.
