Mašta koja još nije pronašla svoj pravi put

Kada je u pitanju aktualni album Nightwisha, singl “Storytime” izazvao je bombastične najave, ubrzo smo se upoznali s “Imaginaerumom“, zatim je došlo izdanje singla “The Cow, The Owl and The Dove”, film je završen, a sada, gotovo godinu dana kasnije, došlo je vrijeme da se upoznamo sa soundtrackom filma za koji kažu kako je najambiciozniji projekt.

Možda je marketing nešto manji pritisak napravio s ovim albumom (”The Score”), ali zato su se izdavači potrudili opisati ga brojnim epitetima kao nebrušeni dijamant, nadovezujući samo superlative. No svakako je zanimljiva pomisao kako bi mogao zvučati metal bend koji je počeo kombinirati žanrove poput klasike i donosi soundtrack izdanje.

Treba podsjetiti kako je “Imaginaerum” konceptualni album koji govori o starom skladatelju na samrti koji se prisjeća svog djetinjstva. Radeći na njemu, Tuomas je imao ideju snimiti 13 kratkih priča, odnosno video za svaku pjesmu, no Stobe Harju, koji je radio “The Islander”, rekao je kako će za ostvarenje te ideje trebati budžet kao za film. I tu se rodila nova ideja, ona o snimanju filma, a Marco je rekao kako će sve pjesme biti dio njega, neke će se naći u cijelosti, ali bit će i uređivanja u nekim pjesmama, uglavnom onima koje će se nalaziti ispod dijaloga.S ovakvim saznanjima nije se očekivalo previše novog materijala, no dogodilo se upravo suprotno, jer “The Score” donosi puno nove glazbe, koju je radio Petri Alanko, temeljene na inspiraciji i idejama Tuomasa, koji je svakako zakoračio u svijet mašte, vratio se u djetinjstvo, a to se nazire već na coveru koji asocira na brojne fantasy filmove. Na “Imaginaerumu” se bend pozabavio i s nekim novim elementima s kojima se ranije nisu previše susretali (npr. masovnije korištenje perkusija, dječji zborovi…) i šteta što se to nije u kompletu realiziralo i na soundtracku. Ovdje je uz standardnu orkestralnu postavu, koju čini The Looking Glass Orchestra, sudjelovao i dječji zbor The Young Musicians London, kojih je trebalo biti više, jer svakako bi upotpunili atmosferu na brojnim pjesmama.

Ovdje se ne može toliko analizirati bend, tek onaj mali dio vokalnih dionica koje izvodi Anette, a one su i dalje karakteristične po tome što nedostaje snage u glasu koje bi upotpunile “priču”, no u konačnici, ni ona nije dočekala u bendu izlazak soundtracka. Ne bi bilo u redu ni toliko analizirati orkestar i ostale sudionike, jer oni su odradili svoj dio posla, ali zato su tu ideje Tuomasa i rad Petrija Alanka.

Baš kao i album, “The Score” otvara, sada već prepoznatljiv, zvuk glazbene kutije, podržan gudačima koji naslućuju već prvu melodiju, a osjećaj da slušatelj ulazi u svijet mašte donosi pjevanje zbora, koji pomalo podsjeća na pjevanje učenika škole vještičarenja i čarobnjaštva Hogwarts (Harry Potter). Za zamjeriti je što uvodna pjesma traje relativno kratko, oko dvije i pol minute, i baš kada vas ponese, sve prekida iduća “Orphanage Airlines”, koja donosi nešto drugačiju priču. Iz tihog i laganog uvoda, dramatično i naglo se zalijeće u prepoznatljiv refren “Stoytime”, što kratko traje i onda ponovno zatišje, da bi se tek pred kraj pojavila ona ‘međuigra’ iz pjesme. Nekoliko taktova uspjelo je donijeti ozračje baš kao da putujete negdje, pa se lako poistovjetiti s naslovom.

Prepoznatljiva pjesma je svakako “A Crackling Sphere“, koja je zapravo pjesma “Arabesque”, jedna od rijetkih koja je završila po copy/paste principu, samo u nešto dužoj izvedbi, no došla je u pravi čas, nakon nekoliko pjesama koje su mirnijeg karaktera i ne donose nikakvo uzbuđenje. Još jedna koja se bez problema prepoznaje je “Deeper Down“, odnosno “The Crow, The Owl and The Dove“, koja ima zanimljiv aranžman. Ovog puta nešto više naglaska dano je na klavir i akustičnu gitaru, koji u duetu dominiraju na uvodu i kraju, a kroz pjesmu gitara nestaje i klavir dobiva gudačku podršku. Ova, ‘opuštenija’ izvedba pjesme kao da je vokalima dala više mogućnosti za improvizaciju, ali to nije nimalo iskorišteno, štoviše, zvuče lošije nego na originalu. Možda tome doprinosi izostanak Marcovih dionica na jednom dijelu, koji bi bili dobra potpora, jer Anette na visokim dionicama, kojih je jako malo, kao da se napreže, pa vokal gubi na finoći i kao da će svakog trena puknuti.

Uz “A Crackling Sphere“, ‘rez’ u statičnosti napravila je i pjesma “Wonderfields” (odnosno “Rest Calm”), koja je na albumu bila jedna od lošijih pjesama, a sada u novom ruhu može se svrstati u najbolje na soundtracku. Dokaz da je za “Imaginaerum” bilo puno dobrih ideja, samo nisu sve realizirane na pravi način. Pjesma podsjeća na vrijeme pred bitku, gdje se izmjenjuju osjećaji nervoze, napetosti, iščekivanja… Podrška gudača, koji s vremena na vrijeme pokušavaju preuzeti glavnu ulogu, a točku na i daju klavijature koje kao da prizivaju sjetu. Na kraju se orkestru pridružuje nešto više instrumenata i zbor, koji je dao onaj vrhunac pjesmi.

“The Score” zatvara, jednako ‘kratka’ kao i uvodna, “From G To E Minor“, u kojoj se doista može uživati i djeluje opuštajuće. Baš kako dolazi ona sjeta kad nečemu dođe kraj, tako je i ova melodija nježno ‘ispričana’, kao da želi poručiti da se lijepi trenuci čuvaju, a neke ‘bolje dane’ priziva zvuk flaute, koju lagano podržava zbor, da bi naglo nestali…

Zasigurno, svaka pjesma dobro opisuje pojedinu situaciju u filmu, no bez njegovog gledanja, suditi je samo prema onome što soundtrack donosi. Iako se stalno naglašava kako je u njegovom stvaranju uloženo puno truda, konačni rezultat ne ostavlja takav dojam. Je li zapelo u Tuomasovim idejama ili ih je pak Alanko drukčije interpretirao, možemo samo nagađati. Nedostaje nešto više energije, a uz to nedostaje upravo taj osjećaj strasti koju ima Tuomas. Vjerujem da bi aranžmani bili zanimljiviji da se koristio nešto širi spektar instrumenata, a s obzirom na ideju da film vodi slušatelja/gledatelja u svijet mašte, nedostaje više epskog zvuka koji bi zagolicao maštu. Ukratko – totalno nedorečeno izdanje.