Uspješno preboljena Laura Marling

Prekid s Laurom Marling pogodio je Charlieja Finka, pa je prošli album Noah and the Whalea bio jako mračan, dok se novim riješio svih demona i pružio jako izdanje kojim potvrđuju sav svoj talent.

Sa skladbom “Life Is Life” otpisuje sve loše ljubavi i kreće u nove ljubavne pobjede sa stihovima koji su i više nego optimistični ‘And it feels like his new life can start, And it feels like heaven‘, a takvim optimizmom odiše i ostatak trećeg po redu albuma pod imenom “Last Night on Earth“.

Priča o Noah and the Whale započela je prije pet godina, a u međuvremenu su izdali nekoliko EP-a, tri studijska albuma, cijeli niz singlica od kojih je nekako najupečatljivija ostala “5 Years Time” koju je nosila pop melodija i vrlo zarazno zviždanje.Druga stvar koju vrijedi napomenuti jest da su iz benda proizašle već mnoge sadašnje značajne face britanskog indiea, poput već spomenute Laure Marling i Emmy the Great. Obje su izgradile već podosta zavidne karijere, a sama Laura postala je prava miljenice otočke publike (kako i ne bi kad radi odlične albume).

“Last Night on Earth”, iako bi to naslov mogao odavati, nije oproštajno pismo nekog samoubojice, već album veselih tonova i nade u bolje sutra jer treba živjeti danas, a ne u prošlosti kakva god ona bila. Takvim načinom razmišljanja bend nam je isporučio niz prekrasnih indie pop folk pjesama koje najviše podsjećaju na radove Belle & Sebastian.

Na albumu se ističu mnogi zgodici, a nekako najupečatljivije ispadaju pjesme “Tonight‘s the Kind of Night” i “L.I.F.E.G.O.E.S.O.N.” koje su već izdane i kao singlovi. Na njima se osjeća jedan karakterističan indie pop zvuk kakvog znamo iz pjesama The Divine Comedy, ali na nešto moderniji, skoro plesni ritam.

Kako album odmiče, s vremenom dolaze nešto mirnije teme, poput skladbi “Wild Thing” koja je u neku ruku posveta utjecaja Loua Reeda na stvaralaštvo Noah and the Whalea ili “The Line“, ali u tom drugom dijelu albuma više do izražaja dolazi posuđivanje ’80-ih. kao glavni izvor inspiracije što je odlično uklopljeno u ukupne zvučne kulise albuma, a najbolje se osjeća s pjesmom “Waiting for My Chance to Come“.

Bolni prekidi često znaju izroditi odlične albume (sada mi na pamet pada Beck i fenomenalni “Sea Change”), ali Noah and the Whale ipak se bolje osjećaju u prošnijim i življim temama što su iznova dokazali sa svojim trećim izdanjem “Last Night on Earth”.

Odlično je vidjeti da bend ponovno uživa u glazbi što su najbolje pokazali u dva najavna singla koja bezbrižno možemo uvrstiti u jedne od kandidate za indie singlicu godine. Ostatak je i više nego zabavan i opuštajuć, pa ne vidim razlog zbog čega netko ne bi mogao uživati u njemu.

Kada se sluša nešto poput “Last Night on Earth” vidljivo je da su neki ljudi jednostavno stvoreni da budu glazbenici jer nije lagano ispucavati toliko melodične, a opet ne banalne pjesmice. Za neke više domete postavljena je synth gospel pjesma “Old Joy” koja na najbolji mogući način zatvara album.