Zlatni standard Eltona Johna

Dva mladića iz kišne Engleske, fascinirana američkom kulturom Divljeg zapada, muzikom The Beatlesa i The Banda, krajem šezdesetih su započela svoju suradnju koja s kraćim prekidima traje već 45 godina.

Oni su Elton John, pijanist, kompozitor i pjevač i Bernie Taupin, tekstopisac. Ovih se dana pojavilo obljetničarsko izdanje njihove možda najpoznatije suradnje, dvostrukog albuma “Goodbye Yellow Brick Road”, originalno izdanog 1973. u jeku glam-rock ekspanzije. Reizdanje dolazi u više različitih oblika i obima, od običnog CD-reizdanja do 4CD-a + 1 DVD edicije.Osnovni ton ploče “Goodbye Yellow Brick Road” (originalno objavljene kao dvostruki LP) je adrenalinsko-zabavljački, s poželjnim cabaretskim pristupom. Osim toga, “Goodbye Yellow Brick Road” je možda Eltonov najsveobuhvatniji album, u kojem se dotakao gotovo svega što je ikad radio u karijeri: progresivnog rocka na “Funeral For A Friend (Love Lies Bleeding)” (malo se zna da je Elton bio na audiciji za King Crimson, ej!), honky tonka (“Benny and the Jets”), reggaea (“Jamaica Jerk off”), oštrih rock and roll brojeva “Saturday Night Alright For Fighting”, balada s velikim refrenima (naslovna stvar, “Harmony”) te popkulturnih posveta (“Candle in the Wind”), te countrya (“Social Disease”).Iako je najpoznatija pjesma ona o Marilyn Monroe (kako ono ide, “Candle in the nešto”), “Goodbye Yellow Brick Road” sadrži prcajuće stihove o krivudavim putima pop-muzike, mafijaškim problemima s policijom, tučnjavama i ostalim zanimacijama zapadnoeuropske posthipijevske omladine željne adrenalina i uzbuđenja.Kao i drugi antologijski dvostruki album, onaj od Stonesa “Exile On A Main Street“, Eltonov prvi dupli je sniman u Francuskoj, a prvotni planovi snimanja na Jamajci su se izjalovili (ponovo veza sa Stonesima, koji su tamo u zimu 1972/1973 snimali “Goat’s Head Soup”). I dok su Stonesi jahali na tankoj bijeloj liniji između nečega i ničega (ili na tankoj šprici između nečega i ničega), Elton i njegov prateći bend (gitarist Davey Johnstone, bubnjar Nigel Olsson, basist Dee Murray i udaraljkaš Ray Cooper) bili su još zdravi, napaljeni momci fokusirani na muziku, a ne na piće, droge, tabloide i ekscese.

Radna etika bila je japanska, “Goodbye Yellow Brick Road” je bio drugi album u toj godini – prvo je izdan ne mnogo slabiji “Don’t Shoot Me I’m Only Piano Player”, koji je imao sličan koncept – kompletnu pop-muziku ubaciti u miješalicu iz koje će Elton kompozitor izvući najvrednije sastojke. Danas smiješno zvuči objašnjenje zašto ponajbolja pjesma na albumu, “Harmony” nije izdana kao singl. Jednostavno, Elton je već snimao novi album “Caribou”, koji će poharati tržište pjesmama “Bitch Is Back” i “Don’t Let The Sun Go Down On Me”, no tako je bilo, kad inspiracija ‘puca’, nema se vremena odmarati.

Uskoro će i John zabrazditi misterioznim putevima slabijih diskografskih ostvarenja i dugih kokainskih noći, te se pameti dovesti tek na prijelazu tisućljeća, kad će objaviti jak povratak autorskoj muzici albumom “Songs From The West Coast”.

John se na “Goodbye Yellow Brick Road” ukazuje kao čovjek koji može – sve, a kad se ‘u cugu’sluša ovaj album, lako ga može zamijeniti s kompilacijom najvećih hitova. Žuta boja omota s pravom asocira na zlato – takvu je nakladu s lakoćom album dostigao i prestigao.

Iako se za zahtjevnije slušatelje preporuča “Tumbleweed Connection”, za većinu ljubitelja pop-muzike ovo je mjesto odakle treba početi istraživati nasljeđe Eltona Johna. I da, odavde se Robbie Williams nadahnjivao kad je stvarao svoje pjesme.