Zapali sve mostove iza sebe

Karijera benda Bon Jovi već godinama ne ide smjerom kojim je išla u ’80-ima i ’90-ima prošlog stoljeća, problemi se nakupljaju, ali rock dinosauri su i dalje uporni.

Slobodno možemo reći da već duži niz godina nije bilo singla koji će pomutiti pamet svima, albumi im blago rečeno teže prosječnosti (i tad mogu reći da su zadovoljni), dok se o njima najviše pisalo proteklih godinu-dvije o statusu Richie Sambore u bendu. Kao što znate, Richieja više nema…Kad imaš sve te probleme, jasno je da trebaš još nešto promijeniti, pa se tako Bon Jovi pokušao vratiti na stare staze slave rockerskijim pjesmama i gotovo u potpunosti odbacio zvuk koji je gajio na proteklih nekoliko albuma. Taj rock zvuk su malo zamračili (jer je sad to u modi) i dobili smo “Burning Bridges“.“Burning Bridges” je klasičan Bon Jovi album koji je svoje težište stavio na ono što je bend svirao u ’80-ima, ali na nešto moderniji, produkcijski zahtjevniji način. Napumpanost zvuka kod nekih pjesama daje dojam da se bend želi vratiti u elitu, ali nažalost, ovakvim stvarima će ih klinci zasluženo nazvati ‘stari rockeri’, dok njihovi dugogodišnji fanovi će ostati podosta ravnodušni prema novom albumu, iako par singlova bi moglo napraviti određeni posao u radijskom eteru.Tu ponajprije mislim na “We Don’t Run” koja boluje od spomenute bolesti prenapumpanosti iz prošlog odlomka, dok “Saturday Night Gave Me Sunday Morning” bi mnogi mogli zamijeniti s nekim ranijim hitom od prije dvije-tri dekade kad su Bon Jovi značili mnogo više nešto što znače danas.

Sad nailazimo na problem, ove pjesme su ujedno i komercijalno otvorile album kao najavni singlovi, pa je potpuno razumljivo da su i radiofoničnijeg prizvuka. Ostatak albuma je lišen tog, a ujedno i nema snage izdići poneki novi klasik. Nekad su bili jaki u baladama, a baš u posljednje vrijeme s baladama najviše promaše jer zvuče mlitavo, slizano, stereotipno… Najbolji primjer je “Blind Love“.

Da cijeli album ima smisla, pobrinula se naslovna skladba “Burning Bridges” kojom završava regularni dio albuma. U totalno pubskoj atmosferi Bon Jovi s ekipom opisuje što im se dogodilo s dugogodišnjim izdavačem Mercuryem, kako su ih odbacili k’o staru krpu nakon isteka ugovora, pa s takvom dozom opuštenosti i iskrenosti, pružili su jednu od najboljih skladbi kad bi uračunali nekoliko zadnjih albuma.

Novi album Bon Jovija je takav kakvog su ga mnogi i očekivali, nema tu nekih pretjeranih pjesama koje se razlikuju od dosadašnjeg opusa benda, ali kad je sve već jako dobro prožvakano, ne možeš očekivati nešto superiorno, kad su zadnjih 15-ak godina izdavali slabašne albume.

Razilazak s diskografom i gitaristom bi mogao poprilično utjecati na budućnosti benda, ali nema problema za bend dok je Jon Bon Jovi tu. Već je najavljena velika svjetska turneja i novi album benda za početak sljedeće godine s pomalo intrigantnim imenom “This House Is Not For Sale”. Nadajmo se da će biti zanimljiviji od ovog albuma.