Ljubav i još štošta

Neil Tennant i Chris Lowe dosadašnjim odabirima naslova za svoje albume redovito su pokazivali nevoljkost komuniciranja dalje od jedne riječi. Glazbeno-scenskim pristupom dosta vjerno predočavaju stereotipan portret moderne Engleske, najčešće ističući element ‘dosadne, uštogljene svakodnevice’ ali koju vole podrediti vlastitoj ekstravaganciji – koja se odražava kroz pristojan omjer anarhizma, show-biznisa i korporativne strogoće.

Odabrane riječi za njihove albume, do sada su dosljedno značile svojih ’tisuću slika’ – ovaj put, kao mali neslužbeni hommage Yoko Ono – “Yes” je iskreni vapaj za idealnim svijetom u kojem prevladava politika zdravog razuma i slobodnih ljubavi.

Dvije istaknutije pjesme u prvom dijelu albuma – “All Over The World” i “Beautiful People” prave su male ode radosti življenja unatoč surovoj stvarnosti. U prvoj duo se na duhovit način poigrava i ulomkom iz baletne skladbe ‘Sčelkunčik’, P. I. Čajkovskog – time dodatno označavajući jedan svečaniji trenutak od životne važnosti, dok je u drugoj na nešto sjetniji način iskazana ogorčenost plaćanja cijene modernog života.

“Yes” nastoji zvučati naivnički pozitivno ali sudeći po tipičnim Tennantovim tekstovima, podnosi ‘teret’ cinizma – već u uvodnoj temi “Love etc.” poruka o ljubavi kao najbitnijoj stvari poljuljana je njezinim vrednovanjem kao materijalnog, zbog čega si je mnogi sve teže ili uopće ne mogu priuštiti.

Neil se nanovo poigrava problematikom idealne veze – uz plesni standard “More Than A Dream” imamo i “Pandemonium” – pomalo zastarjelog ‘eurovizijskog’ štiha osamdesetih, ali pjesmu tekstualno realiziranu u maniri Oscara Wildea (“…I’m telling perfect strangers that I love you – the stars and the sun dance to your drum, and now it’s pandemonium… I can’t make sense of anything…“).

Još pikantnija je “Did You See Me Coming?” – na temu uzajamnog povjerenja i s prigodnim seksualnim aluzijama (“You don’t need the DNA to find the proof – Then and there, my life made sense – you were the evidence…“).

O usamljenosti duo sanjivo zbori u pjesmama “Vulnerable” (stilski, idealna i za čarobnu interpretaciju od strane Mylene Farmer), “King Of Rome” i “The Way It Used To Be“. Za bijeg od stvarnosti rezervirana je pomalo militantna “Building A Wall” – potpuno ograđivanje od bilo kakvih ‘uzroka’ i ‘posljedica’ (“Protection, prevention, detection, detention – there’s nowhere to defect to any more; I’m building a wall, a fine wall – not so much to keep you out, more to keep me in“).

Završna pjesma, predivna “Legacy“, simbolički zaokružuje ovu zbirku ‘pozitivnih’ dojmova – odrastanje i suočavanje, kako s vlastitim uzorima, tako i s društvenim sivilom.

Na albumu “Yes” Pet Shop Boys generalno i nemaju nekih prevelikih iznenađenja, no uvjerljivo nastavljaju pojačavati vlastite standarde – ostavši vjerni zvuku i britkoj pisanoj riječi.

Neil Tennant, nadomak svoje šeste dekade života, i dalje pjeva kao naivni tinejdžer koji tek otkriva čari odrastanja, mladenačke uspone i padove, uvijek iznova na inteligentan način kombinirajući ‘ljubavne jade’ s društvenim (tabu) temama. Chris Lowe upriličio je još jedan prigodan niz uhu ugodnih elektro-orkestralnih podloga; i Johnny Marr nanovo ostavlja vlastiti trag a tu su između ostalih i dva nova, istaknutija gosta – Philip Oakey (pojavljuje se u sklopu limitiranog, dvostrukog izdanja ovog albuma, u odličnoj pjesmi “This Used To Be The Future“) i Owen Pallett, zadužen za fine gudačke aranžmane.

Plesna glazba Pet Shop Boysa nastavlja odolijevati žanrovskoj podjeli – redovito izgubljena u prostoru između avangardnog i uhu pristupačne, klupski modificirane hit-melodije. Iako se podosta u kontekstu novog albuma ističe producentski tim Xenomania, Pet Shop Boys ni u jednom trenutku nisu izgubili vlastiti identitet povjerivši dio stvaralačke odgovornosti Brianu Higginsu i njegovom timu bliskih suradnika.

Ovdje prizivaju svoje odabrane duhove prošlosti (ponajviše u obliku izuzetnih albuma “Behaviour” i “Very”) ali i dalje u usponu snaga. ‘Pop’ i ‘Art’ ostaju njihovim prefiksima; Pet Shop Boys nikad nisu bili potrošna roba, već parafrazirajući svoj korporativni identitet uvijek nastoje isporučiti zavidno ‘godišnje izvješće’. “Yes” i nazivom i sadržajem stoji kao čvrsta potvrda tome.