Zar ovi stvarno dolaze iz Hrvatske?!

Moram reći da mi je uvijek drago kada u ruke dobijem ‘domaći’ album koji uopće ne zvuči kao da su ga napravili neki Hrvati. Naravno, mnogima je mnogo lakše furati se na melodične pjesme i pjesmice koje dominiraju radijskim eterom, a smatraju se rockerima, ali većina pravih stvari u nas je još dosta sakrivena ili se barem meni tako čini, iako su mnogi već izdali svoje prvijence, ali nisu toliko eksponirani kao već iskušane zvijezde.

U cijeloj toj priči, diskografi malo riskiraju, više idu na zicere, malo na iznenađenja i nove izvođače, makar se i to promijenilo zadnjih godinu-dvije u kojima su izdani mnogi prvijenci zanimljivih bendova. Ipak, naša demo, garažna ili underground scena (kako ju želite nazvati) ima za ponuditi još mnogo toga, pa se nadam da će na svjetlo dana doći i nešto eksperimentalniji bendovi.

Najbolji primjer za neprepoznavanje kvalitetnog hrvatskog proizvoda bio bi s pulskim The Chwegerom koji su prije dvije godine izdali fenomenalan istoimeni prvijenac, a nakon toga ih je malotko puštao u radijski eter jer ne zvuče kao Hladno pivo, Pipsi, Let3, Vatra ili slični mainstream bendovi. Slična situacija bi se mogla dogoditi i s njihovim sugrađanima iz benda East Rodeo…

Okosnicu East Rodea čine braća Sinkauz, Nenad na gitari i vokalu i Alen na basu, a bend su upotpunili s dva Talijana Alfonsom Santimoneom (klavijature i live electronics) i Federicom Scettrijem na bubnjevima. Dosad su objavili album “Kolo” 2003. godine, a prošle godine i novi “Dear Violence”.

Ovakav opširan uvod je iz tog razloga što East Rodeo u principu nisu hrvatski proizvod jer ga domaći diskografi nisu prepoznali, već su to učinili Slovenci i Talijani (Kapa Records i Trovarobato), pa tako u ova burna vremena hrvatsko-slovenskih odnosa pomalo je smiješno vidjeti da na ‘hrvatskom’ albumu piše ‘sponzorira Republika Slovenija, ministarstvo za kulturu’…

Da dalje ne razglabam o političkoj situaciji kod nas i u okolici, najbolje je da krenem s ovim iznimnim ostvarenjem… U svega 8 skladbi koliko ih je posloženo na “Dear Violence“, East Rodeo je pokazao svu raskoš alternativnog i eksperimentalnog zvuka spojivši ga u iznimnu cjelinu bez ijednog podbačaja.

Od početka albuma se počinju slagati post-rockerske sheme, pomiješane s ambijentalnim, psihodeličnim, noise, a povremeno i hardcore prizvucima s mnoštvom blještećih gitara, buke i elektronike, a sve da bi se dobilo na što bogatijem i neuobičajenom zvuku. Mnogi slični inozemni bendovi u takvim situacijama pretjeraju pa se izgube u pretencioznosti ili nemaju melodijsku nit, ali kod East Rodea toga nema jer sve klizi kao po loju.

Pjesme su vrlo šarolike i u tekstualnom obliku, ima ih na engleskom i hrvatskom, neki dijelovi su i na talijanskom, a neke su prepuštene samoj atmosferi bez ikakvih stihova. Takva mješavina bi mogla biti minus jer bi se slušatelj mogao izgubiti u različitim ‘jezicima’, ali na svu sreću, to se ne može dogoditi jer je u prvom planu glazba, a tek onda ‘ono nešto što tip pjeva ili se dere’.

Ako vas uvodna “Soldato NATO” ne zavede na prvo slušanje, onda album definitivno nije za vas i najbolje bi bilo da ga preskočite i poklonite najboljem prijatelju koji više kuži ovakvu vrstu glazbe.

“Soldato NATO” zvuči kao The Mars Volta s nešto više elektronskih i jazziranih improvizacija s vrlo neurotičnim vokalom koji do krajnjih granica dere svoje glasnice. U 7 i pol minuta, koliko traje pjesma, nekoliko se puta promijeni ritam, od melodičnih do trzavih gitara, od laganih do brzih ritmova, od klasičnih do eksperimentalnih žanrovskih odrednica… Jednostavno, to je pjesma koju treba čuti, a potom će tipka ‘repeat’ doći sama od sebe.

“Transiraniana” je jedan klasičan post-rock komad s debelim atmosferičnim dionicama kojih se ne bi postidjeli niti prvaci tog žanra, “Same Step” je najpsihodeličnija, kao da je napravljena pod (pre)velikim utjecajem Syda Barretta, “Clown” se ističe po tamnom zvuku koji bi se lako mogao uklopiti u neki psihološki triler ili hororac, a ujedno je ta skladba ‘najnormalnija’ (kako bi se možda neki izrazili) jer je najbliža tipičnom gitarskom rock zvuku, iako je i u takvoj konstataciji daleko od već spomenutog našeg mainstreama.

Drugu polovicu albuma otvara škripa vrata iz uvoda “Medezhija” koja ubrzo postaje shizofrenična energetska bomba trzajućeg ritma s povremenim surferskim gitarama koje odvode pjesmu u jedan sasvim novi smjer s kojim se dosad na albumu uopće nismo upoznali.

Koliko genijalnih ideja ima East Rodeo ne znam, ali izgleda da ih, barem zasad, ima nepresušno jer na “Ultima Volta Che il Pesce Abbocca” ponovno okreću ploču naopako, pa je pjesma zaigrana kao u malog djeteta, “Puž” je atmosferično-paranoično spokojna s eksplozivnom sredinom, dok je završna “For My Mouse” najbolje posložena s gotovo jazziranim improvizacijama, iako je daleko od jazza u svojoj osnovi jer je to još jedan tipičan post-rock komad.

Nakon svega navedenog, stvarno ostaje pitanje iz naslova recenzije kako nešto ovakvog može biti naše? Zato svaka čast dečkima što nisu odustali od svoje ‘brije’, te su uspjeli pronaći način kako sve staviti na pravi put, jer albume poput “Dear Violence” svakako treba izdavati.

Žanrovski vrlo šarolik, “Dear Violence” ipak nije izgubio na fokusiranosti jer su sve žanrovske odrednice ipak podređene melodiji iako to nije onakva ‘tra-la-la-la’ melodija kakvom nas ‘šopaju’ sa svih strana.

Za kraj bih htio pohvaliti i omot albuma koji je pomalo futuristički napravljen, ali upravo takav i treba biti, jer je glazba u njegovim koricama futuristička za naše podneblje, nešto što će rijetko koji Hrvat uspjeti shvatiti na pravi način, budući da će to većini ipak biti samo neslušljiva buka.

Ponavljam, najbolji test za preslušavanje albuma je uvodna “Soldato NATO”!