Sunce u Kaliforniji je sve više glazbeni i sve manje geografski fenomen

Ponegdje se u glazbenim časopisima može naći pojam ‘Wooden music’. To označava sljedeće: uz diskretno pikanje gitare dva ili više muškaraca složno te manje ili više bespomoćno cvile tankim prodornim glasićima. Takva kombinacija zvukova je često neodoljiva pa ima posebno mjesto u mom nježnom srcu.

The Beach Boys, Crosby, Stills, Nash and Young, The Eagles su se u mom CD playeru okretali više nego janjci na proslavama Ljube Ćesića Rojsa. Dobro prolaze i cvilidrete novijeg datuma kao što su Midlake i My Morning Jacket. Većina njih piše najbolje pjesme kada ih komad ostavi pa svoje frustracije utope uz gitaru.

Fleet Foxes preuzimaju mnogo od njih, ali i dodaju nešto svoje: molske ljestvice mnogo su više zastupljene nego kod gore navedenih izvođača, a umjesto klasičnih konstrukcija strofa-refren-strofa-refren-prijelaz, koriste se forme napjeva koji se češće sreću na liturgijama. To je ono što bi možda Brian Wilson nazvao ‘Teenage symphony to god’.

Drugim riječima Fleet Foxes zvuči kao pravi kalifornijski bend s jednim malim problemom: a to je da nisu iz Kalifornije nego iz Seattlea. Ali koga briga za geografiju kada uspijevaju prenijeti slušatelju obilje emocija i zadiviti ga svojim zanimljivim melodijskim linijama.

Fleet Foxes doista znaju pjevati, a njihov pjevač podsjeća na Jima Jamesa iz My Morning Jacket. Ali samo podsjeća, jer iako ima samo 21 godinu, stil pisanja pjesama i pjevanja mu je prilično dobro razvijen.

Možda se na momente doimaju i pomalo starmalo, prerano odraslo, kao da žele ispasti frajeri pred starijim bratom kog je cura ostavila pa mu žele pokazati da i oni znaju što je to bol. No to je samo na momente.

U pjesmama grupe Fleet Foxes se osjeća žal za prošlim ljetom, propalim romansama koje su u najboljoj maniri hrvatskih političara obećavale svašta, a pretvorile se u ništa, te gubitkom nevinosti, još jednim relativno čestim događajem, ne samo kod hrvatske mladeži i ne samo na Zrću.

Naprotiv, takvi događaji ostave veće ožiljke kod onih koji su istinski opijeni morem, vjetrom i djevojkom kraj sebe, koji bez promila alkohola u krvi osjećaju da bi baš ta romansa mogla biti nešto posebno, unijeti zdravu promjenu u inače kilav ljubavni život, da bi se ispostavilo kako je inače kilav ljubavni život vidio i bolje dane.

“White Winter Hymnal“, “Quiet Houses“, “He Doesn’t Know Why” ili “Ragged Wood” osim zavidne kvalitete posjeduju potencijal da postanu hit-singlovi. Čak i ako se to ne dogodi Fleet Foxes su svoje zacrtane planove s ovim albumom debelo prešišali. Kako drugačije objasniti činjenicu da je u SAD, njihovoj domovini album je junačkim naporima dogurao do 80 i nekog mjesta, a preko bare u Engleskoj bez većih napora uletio u Top 20.

Engleski glazbeni novinari, koji svaki tjedan u nekim promuklim čupavim pubertetlijama koji sviraju gitare po engleskim garažama vide nove nasljednike The Beatlesa, Sex Pistolsa i Oasis, s velikim poštovanjem govore o tuđincima iz rodnog grada Jimia Hendrixa. Ovaj put im treba vjerovati, jer Fleet Foxes uspijevaju ukrasti vašu pažnju i vrijeme te uvući u svoj sanjiv svijet, koji je mnogo bolji od ovog koji nas trenutno okružuje.