Moja je duša možda spašena

Ne znam da li mi se to čini, ali imam osjećaj da sam nekako oduvijek bio mekan prema njemačkoj progresivnoj metal sceni. U svakom slučaju, ako doista jesam, volio bih da me se ispravi, no ne mogu se oteti dojmu da je ona, nakon američke, jedna od najboljih u svijetu.

A ako nije sada u tom rangu, onda je bila u devedesetima, kada je postojalo par odličnih bendova kao što su Sanvoisen, Ivanhoe, Dreamscape, Sieges Even, Vanden Plas, Poverty’s No Crime i još neki.

I dok se Sanvoisen nažalost nisu održali, Ivanhoe raspali pa opet sastali, praktički su jedina prava konstanta, uz pokoji kreativno negativniji odmak, Dreamscape, Vanden Plas i – Poverty’s No Crime.

Moram priznati da Povert’y No Crime nisam ozbiljno ‘doživljavao’ do 1999. godine i njihovog odličnog albuma “Slave to the Mind”, a u potpunosti su me pridobili još odličnijim “One in a Million” (2001.) i pogotovo “The Chemical Chaos” iz 2003.

Zato mi je ova četverogodišnja pauza između posljednjeg i novog, “Save My Soul” albuma, ispala nekako preduga, pomalo i neodmjerena. Ali, što je i najvažnije, isplatilo se čekati, jer Poverty’s No Crime je opet složio vrlo kvalitetan album.

Rekao bih, naravno, po osobnom sudu, u najmanju ruku jednako dobar kao i svi imenovani. Jer i dalje je u muzici ovog benda iz Twistringena sve prepuno prepoznatljivih inteligentnih, harmoničnih, kombinatornih, superslušljivih prog heavy melodija s puno catchya, ispunjenih slasnim riffovima, neoprogresivnim klavijaturama u potpunosti izbalansiranima s gitarama i nenapadnim, osjećajnim pjevanjem te povremenim power bubnjanjem.

Također, sve izgleda nekako prirodno, a opet dovoljno svježe i s povremenim osvježavajućim ‘zamkama’, kojima se vrlo vješto izbjegava možebitni osjećaj monotonije. Vrlo je lijepo složena i priča ovoga albuma, koja se temelji na mračnijim ‘stranama’ ljudske duše, poput osjećaja straha, očaja, beznađa, ali složenih na način da ukazuje kako i tu ima prostora za poboljšanje. Odnosno, i iz teških duševnih stanja postoji izlaz u bolju budućnost. Nikad se ne treba predati, dodao bih.

Naravno da je takav omjer lyricsa direktno utjecao i na melankoličniju, tužniju atmosferu u samom muzičkom dijelu materijala, no mnogi njezini dijelovi nude i dosta razloga za popravak raspoloženja. Opet sukladno tekstualnoj tematici.

Ipak, definitivno ne oni u jako ‘oblačnom’ “Intru” ili “The Key to Creativity“, krasnoj baladi s mnogo akustika, nešto piana, blagih solaža, čvrstih srednjeritmičnih gitara i nježnog pjevanja. Ali se zato raskošniji, komforniji ritmovi mogu itekako dobro čuti u kombinatornoj “Save My Soul”, pjesmi koja mi malo vuče na Queensryche, te dosta brzim i masivnim “Open Your Eyes” i “End in Sight“.

Fina je i “In the Wait Loop“, malo zamršenija sedmominutna pjesma, s dramaturškim zborskim pjevanjem, najviše klavijatura i najžešćim riffovima. Jedna od boljih je i “Spellbound“, srednjeritmična stvar s depresivnim, gotovo katatoničnim klavijaturama i ksilofonom odsviranim u stilu Kevina Moorea.

To sve bi trebalo navesti na nekakav logičan zaključak da bi ljubitelji progresivnog metala, a da uopće ne spominjem one koji vole ovaj bend, trebali ovim albumom, pa neću reći spasiti si dušu, ali barem lakše prebroditi neke osobne krizne trenutke. Pogotovo zainteresiraju li se malo više i krenu ozbiljnije proučavati njegov tekstualni dio.