Pristojno progresivno djelce

Prvi album britanske skupine GPS imao je i više nego interesantnu povijest, pa ćemo je ukratko iznijeti. Naime, u kolovozu prošle godine u grupi Asia došlo je do promjene bubnjara; Chrisa Sladea zamijenio je Jay Schellen (Unruly Child, Conspiracy…).

Uskoro je započeo rad na materijalima za novi album, koji se trebao zvati “Architect Of Time”, i za njega su do studenog snimljene tri pjesme; “Written On The Wind”, “I Believe In Yesterday” i “Since You’ve Been Gone”. Međutim, početkom ove godine dolazi do neočekivanog obrata; Geoff Downes se udružuje s originalnim članovima Asie – John Wettonom, Steve Howeom i Carlom Palmerom, te John Payne, Guthrie Govan i Schellen ostaju na cjedilu.

No, oni nisu bili previše zatečeni novonastalom situacijom, te odmah formiraju bend One, kojem kasnije mijenjaju ime u GPS, po inicijalima svojih prezimenima, a iz razloga što je bend One već postojao.

Već snimljenom materijalu dodaju nove pjesme, te uz angažman Rya Okumota, klavijaturiste Spock’s Bearda dovršavaju debut ploču “Window To The Soul“. Koja je ipak centralni dio ove priče, pa je sada konačno došao red da i o njoj nešto kažemo.

Očito je da je petnaestogodišnje obitavanje u Asii ostavilo traga na Payneu, pa je ovaj materijal svojevrsni nastavak zadnjeg albuma “Silent Nation”. Dakle, mješavina progresivnog rocka sedamdesetih, neo progresivnog desetljeća kasnije i progresivnog rocka i metala devedesetih. I to prelijepo aranžiranog, prepunog melodija i pjevnih refrena.

Individualne vrijednosti najjače su u Payneovim vokalima, koje su ‘najzaslužnije’ za usporedbe sa Asiom, zatim u Govanovim gitarama, koje s vremena na vrijeme znaju i metalno eksplodirati, poglavito u solističkim varijantama, te Ryove klavijature, piana, synthevi i mellotron, koje materijalu daju simfonijski štih.

Ono što je također bitno za spomenuti je i podatak da među jedanaest pjesama gotovo da i nema loše, pa se uz njih sasvim lijepo može provesti nešto više od sat vremena. Orijentacije radi, nudim neke upečatljivije naslove kao što su “New Jerusalem“, “Heaven Can Wait” i “Since You’ve Been Gone“, od onih sa srednje i bržim ritmovima, te baladu “Written On The Wind“.

Manjkavost ovog materijala je nedostatak originalnosti, što automatski ne znači da ga se radi toga treba smatrati lošim ili manje vrijednim, jer bi onda gotovo sve što danas izlazi, pogotovo u segmentu progresive, komotno mogli i bez preslušavanja proglasiti nedoraslim u odnosu na bendove po čijim su izvornicima ti materijali rađeni. A to su u ovom slučaju već spomenuta Asia, pa The Flower Kings, Marillion, Yes, Pink Floyd…