Savez kraljeva za spas symphonic metala

Manje od tri godine bilo je potrebno talijanskoj skupini Ancient Bards da od svojih prvih koraka stigne do službene objave debitantskog studijskog albuma, što je zaista lijep uspjeh.

Naime, bend je u ljeto 2007. godine osnovao klavijaturist Daniele Mazza,
a već 2008. zahvaljujući demu “Trailer of the Black Crystal Sword
Saga”, koji se sastoji od pet pjesama, na njih se počelo ozbiljnije
računati te su ubrzo pozvani da nastupaju sa svojim zemljacima White
Skull, pa sa Turisas, Domine i s još nekim, već etabliranim, bendovima.

Snimanje ovog albuma počelo je lani u ljeto, a osim standardne šesteročlane postave benda, angažiran je i zbor Epic Choir Toto Corde te dosta gostujućih muzičara, uglavnom onih sa orkestralnim ‘predznakom’. Baš onakvim kakav najviše karakterizira kompletan opus ovog izdanja.

Drugim riječima, ovo je orkestralan, ili bolje reći, na to smo ipak nekako više naučeni, symphonic metal album, ali ne tipa ubitačno dosadnih klonova Nightwisha, Epice, After Forevera, Edenbridgea, i da ne nabrajam dalje bendove tog ili takvih usmjerenja. Ovo je puno, ustvari bitno drukčiji album u kojem, istina, nema nečeg nepredviđenoga, ali sve predviđeno je složeno na vrlo zanimljiv, dinamičan, razborit i dramatično priseban način.

Stil ‘slaganja’ pjesama, sastavljenih od puno elemenata koji se stalno izmjenjuju, dakle po nekakvoj progresivnoj formuli, ali bez gubitka dinamike i dramatike, podsjeća na Haggard, a mistično atmosfersko okruženje samo po sebi nameće logiku usporedbi s bendovima tipa Rhapsody Of Fire, Blind Guardian, Dark Moor ili Elvenking. Samim time jer je power polazna ‘metalna’ osnova, iako ovdje dosta u sjeni orkestralnih elemenata.

Naravno, da baš sve bude u skladu, tu je i pripadajući tekst koji govori o dalekoj zemlji Lastworld, a ‘vrti’ se oko mača Black Crystal koji daje veliku snagu, moć nad magijama i besmrtnost. On je zaključan u kutu Dark Cavea u Nolandu, to znaju samo četiri kralja sa četiri kraja svijeta, i može ga se uzeti samo ako su sva četvorica istovremeno tamo.

Kako se sve tajne otkriju, tako je za ovu saznao Sendor, vrhovni čarobnjak tame, i mir je postao prošlost. A taj nemir, tu borbu dobra i zla jasno se da ‘iščitati’ i iz ‘muzičke slagalice’ albuma, gotovo jednako kao i iz teksta. Pa se tako može čuti puno brzih, heavy-power melodija, krajnje dramatičnih, ali i ponešto umirujućih simfonijskih dijelova, izvanredno ukomponiranih zborskih pjevanja, i sve to skupa u stalnoj neizvjesnosti, čemu pridonose i odmjerene izmjene ritmova u kojima su prijelazi vrlo efektno, nenapadno napravljeni, te poletni aranžmani sa sveprisutnom epskom atmosferom.

Plus toga, tu su i vjetar, žubor vode, pjev ptica i drugi prirodni ‘umetci’ koji pojačavaju sveobuhvatnu autentičnost. Melodije, aranžmani, instrumentalizacije, sve je tako skladno napravljeno, pa poslije posloženo, da je pravi užitak slušati, a posebnost sviračkih dijelova je i ta da se stalno izmjenjuju instrumenti iz kojih se izvlači maksimalna snaga.

Ponekad je energija tako snažna da se stječe dojam da će iskočiti ‘iz kože’, da će sve eksplodirati, praktički da će se i sami zvučnici razletjeti, no tada se pojave klasični elementi, bilo pjevanja bilo sviranja, koji svojim međuigrama donose umirenje i opuštanje. Koliko je to potrebno. I moguće.

Doista, svaka od pjesama ima svojih posebnosti, mala su remek-djela, bez ikakvih propuha u sebi, bez imalo monotonije i bez imalo gubitka kontinuiteta. Uz veliki utjecaj orkestralija, posebnost albuma su i basevi koji se rijetko kada čuju tako angažirani, bilo u ritmičkim ili pak u solo-izvedbama. Zborska pjevanja uvijek dolaze u pravim trenucima, uzdižući ionako odličnu muzičku priču u božanske visine, a za sve navedeno važnu ulogu ima i jako dobra produkcija koja svojom oštrinom i bistrinom naprosto ‘reže’ zvučnike, bez obzira na gustu ‘nakrcanost’ svake pjesme.

Gitara ima manje nego na klasičnim powerskim albumima, ponekad znaju izletjeti sa snažnijim riffom ili melodičnim, ‘pomirbenim’ solom, no u aktualnoj konstelaciji snaga njihov eventualno veći angažman bitno bi narušio gotovo savršen sklad. A njega predvode visokomodulativni vokali, možda i najjači individualni segment albuma.

Mnogi bi sada očekivali da će se istaknuti čvrsti, muški, prodorni vokali, no toga ovdje nema, s obzirom da Ancient Bards ima pjevačicu. Cura se zove Sara Squadrani i pjeva jednostavno rečeno – fantastično. Pjeva kada, kako, gdje i štogod zatreba. Bilo da se radi o zahtjevnijim, višim, opernim dijelovima, o nabrijanijim, žešćim i bržim metalnijim ili pak o emocionalnijim, mirnijim, baladnim dijelovima, ponegdje i sa jakim folk naglascima.

Simone Simmons, Elisa Martin i Candice Night na jednom mjestu. Ili bolje reći u jednom grlu. Zaista, Sara svojim naglašeno epskim intonacijama suvereno vlada kompletnom situacijom, čak i u čestim prilikama kada se ‘sukobljava’ s nekoliko puta spomenutim zborskim pjevanjima.

Kontinuitet pjesama između kojih nema prekida, što je i očekivano, te različitost i razigranost njihovih uvodnih dijelova još je jedna posebnost albuma u kojeg se ‘ulazi’ s orkestralnim introm “Prelude” gdje pripovjedačica najavljuje ono što slijedi u nastavku.

Riff i bas početak su stvari “The Birth of Evil” koja obiluje brzim power-melodijama, dominantnim pjevanjima, umirujućom zborskom pratnjom, epskim solažama, te sveprisutnim orkestralijama, kao i najvećim gitarističkim angažmanom. “Four Magic Elements” kreće s miksom orkestralija i riffa, nastavlja se s melodičnim pjevanjem, pa je tu i brzi bas-solo, dinamične promjene ritma sa efektnim prijelazima, ‘brzancem’ u stilu Elvenkinga, te sporije, ‘naepizirano’ finale.

U “Frozen Mind” može se čuti dosta brzih power dijelova sa duplim bubnjevima, kombinacije solo i zborskog pjevanja u refrenima, središnji dio s pianom, te prema kraju i ledene klavijature koje kao da su ‘posuđene’ od Dimmu Borgira. Kombinacija orkestralne svirke i zborskog pjevanja s finalnim prirodnim ugođajem u intermezzu “Nightfall In Icy Forest” doista vas smješta u prostor iz kojeg je uzet naslov.

Drugi dio albuma otvara “Lode Al Padre” koja je u prvom dijelu lijepa folk-balada u stilu Blackmore’s Night, s jakim osjećajima u pjevanju, da bi uz pomoć renesansne međuigre u svojoj drugoj polovici ubrzala ritam i do kraja stigla u klasičnijem heavy-poweru, s dosta gitarističkih riffanja i soliranja, ali i novih usporavanja, s pjevačkim i orkestralnim emocijama.

A taj drugi dio albuma je, u odnosu na prvi, i dosta progresivniji, sa strukturalnijim i konstrukcijski raširenijim pjesmama, samim time i dužim, a tu je najjača “Daltor The Dragonhunter“. Stvar je to s jakim power-heavy gitarističkim početkom, baroknim instrumentalnim međuigrama koje prvu trećinu odvajaju od druge, u kojoj ima više akustika, piana, gitara, neoprogresivnih i klasičarskih klavijatura, sporih solaža, da bi se sve to skupa ‘prelilo’ u zadnju trećinu u kojoj je ponovno naglasak na orkestralnim izvedbama, a ima i žestok riffični dio s grubim naratorstvom, novi bas-solo, dupli brzi bubanj i visoko solo i zborsko pjevanje s puno osjećaja za melodije.

Iako ne nudi gotovo ništa što se nije čulo, ovaj album djeluje nekako poletno, ispunjeno, istinski mistično, još uvijek neistraženo, kao da ‘priču’ vraća desetak i nešto godina unazad, u vremena kada su albumi Rhapsodya ili Blind Guardiana bili ‘ono nešto’.

I što je možda najvažnije, nudi ljubiteljima metala avanturu od kakvih su se proteklih godina više ili manje odvikli, pa bi nakon ovog albuma putovanja u nepoznate zemlje i novi obračuni s crnim i bijelim mogli ponovno postati zanimljivi.