Oluje nakon svitanja

Još jedna u nizu fantasy saga o borbi dobra i zla, službeno započeta još tamo negdje u proljeće 2010., neslužbeno i ranije, nakon četiri godine došla je kraja svog prvog dijela.

Konkretnije, ono što je započeo “The Alliance Of The Kings – The Black Crystal Sword Saga Pt. 1“, a nastavio “Soulless Child“, dovršio je “A New Dawn Ending”, treće poglavlje priče o moćnom maču Black Crystal, skrivenom u zemlji Lastworld. Dovršio za sada, jer se očekuje njegov nastavak.

Dakle, “A New Dawn Ending” treći je album talijanskog benda Ancient Bards, nakon kojeg se s dosta jakom dozom čuđenja može zapitati kako je moguće da se nije uspio probiti u vrh symphonic metala. Istina je da više baš i nisu neka vremena u kojima bi se takva glazba ozbiljno cijenila, ali tri ovako dobra albuma u nizu teško da su snimljena još od vremena dok je Nigthwish bio ozbiljan metal bend. Dodamo li tome da to nisu tri ‘obična’ albuma, već konceptualna, a usto ih povezuje i ista priča, jasno je o koliko se zahtjevnom poslu radilo. A on je po treći puta u nizu napravljen vrlo kvalitetno.I dok se poznatiji i cjenjeniji bendovi svojski muče pokušavajući subžanr održati na životu, da bude s glavom što više uzdignutom iznad vode, Ancient Bardsu očito bez pardona uspijeva posložiti dinamične, uzbudljive, napete i raznolike albume. Odnosno, napraviti potpuni balans između raskošnih orkestralnih dijelova, energičnosti i agresije heavy/power metala i zahtjevnih progresivnih kompozicionih struktura, a da sve to skupa bude ‘u službi’ lirike. Ovi su se Talijani iz Riminija u tome očito poprilično uhodali i nešto takvo im, izgledno je, polako postaje rutina.

“A New Dawn Ending” u svoje skoro 72 minute donosi prvoklasni symphonic metal bombastičnog zvuka, naglašeno mistično-epske atmosfere, snažnog kinematografskog dojma i razrađenog i uravnoteženog, luksuznog zvuka s puno lijepih obrata.

U odnosu na svoje prethodnike, ovaj je album još uvjerljiviji, energičniji, agresivniji, više ‘heavy’ od prethodnika, dublji je, dramatičniji i intenzivniji, s agresivnijim, burnijim i zanesenijim gitarama, epičnijim orkestralnim aranžmanima, uvjerljivijim zborovima i proširenijim toplo-hladnim melodijskim linijama. Sara je ovoga puta smanjila obujam opernog stila pjevanja, manje je sopranskog izražavanja, što je kompenzirano spomenutim zborovima. No zato je više klasičnih metalo-rockerskih, a nadasve čarobnih, senzualnih, prirodno ženstvenih pop izvedbi u stilu najboljih pjevačica ’70-ih i ’80-ih prošlostoljetnih godina. Gromovite ritam-sekcije održavaju i pridržavaju kompaktnost i hermetičnost albuma, proširenoj agresivnosti uvelike doprinose jureće-galopirajući, probojni i siloviti bubnjevi, a gustoću potamnjelim zavjesama atmosferičnosti, svojim sumornim tonovima kontinuirano upumpavaju pulsirajuće-titrajući bas dijelovi.

Iako su gotovo sve pjesme složenijih formi, album je iznimno protočan, pojačavajućeg intenziteta, znajući točno kada treba ubrzati ili stišati tempo, tako da se može osjetiti priča, osjetiti da će se nešto dogoditi, da se događa ili da se već dogodilo. I to ne samo zbog čestih narativnih dijelova, koji nešto takvo najjasnije naznačuju, već i zbog efektnih izmjena iznimno bogatih i raznovrsnih vokalnih i instrumentalnih kulisa. Tako je album dobio i na stilskoj širini, pa možemo pričati o kombinaciji klasike, power, heavy i progressive metala, folka, rocka, hard rocka i popa.

Očekivano, najzastupljeniji je omjer različitosti u epsko/dramatičarskom atmosferom nafilanim naslovima “Showdown” (12:48), s izraženim zborskim dijelovima, te “A New Dawn Ending” (16:38), koji uz pojačanu dozu kinematografskog ugođaja, donosi najviše kontrasata. Od nježnih pjevanja, preko uozbiljenih soprano dijelova i zborova, sve do grubih growlova, pa obilje ‘bittersweet’ melodija ili podivljalih bubnjeva i riffova spram emotivnih piana i akustika i sve to u odmjerenim izmjenama tempa koje pojačava sveopći dojam pojačane pokretljivosti.

“A Greater Purpose” brza je stvar s jakim power metal temeljima, bombastičnim orkestralijama i slasnim melodijskim linijama, uz Sarin stil pjevanja koji na momente podsjeća na Kate Bush, većim dijelom ‘fura’ rockerski, katkad operni stil, a stvar sa sličnim karakteristikama je i “Flaming Heart“. U “The Last Resort” se sasvim solidno upotpunjuju melankolični dijelovi predvođenim Sarinim, te bezobzirniji i brži, u kojima konce vokalnih dionica ‘vuče’ Fabio. “In My Arms” je ultra-emotivna, sjetna, čak i otužna pop-rock-metal balada sa potištenim pianom i folk melodijama, a “Spiriti Liberi” počinje tiho i nježno, uz akustike i renesansnu glazbenu kulisu, a nakon toga dobiva snažnu dozu symphonic metal infuzije, uz komorni interludij i produženi gitarski solo kao izražene ukrase.

Ako se možda mislilo da se prvi dogodio, da je drugi pogođen, nakon trećeg uzastopnog vrsnog izdanja više se nikako ne može pričati o slučajnosti. Ancient Bards je, ako to do sada i nije bio, postao jedno od najznačajnijih imena subžanra, po kojem će se u budućnosti trebati ravnati mlađi, a bogme i neke pohabani, stariji predstavnici symphonic metala.

Bend je to koji je pokazao da se u ovakvoj vrsti glazbe uvijek može naći vremena i prostora za napredak, bilo da se oslanja na stare, ili joj se nametnu novije, manje ili više izmjenjene ili dopunjene kompozicijske sheme.