Heavens Gate
Best For Sale!
Datum izdanja: 19.06.2015.
Izdavač: Limb Music
Žanr: Heavy Metal, Power Metal
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Bend koji je, po mnogima, imao potencijala da se ravnopravno ‘nosi’ i sa samim Helloweenom, ipak nije uspio ostaviti dublji otisak na svjetskoj power-heavy sceni.
I dok u svojoj Njemačkoj, a dolazi iz grada ‘Das auta’, Wolfsburga, praktički ima status kultnog, u očima ostatka metalnog krda, izuzev Japana, gdje su ostavili dosta jak dojam, ipak je stao – pred vratima nebesa. A svirao je ‘šmekerski’ power metal, fine melodičnosti, istodobno i čvrst i mekan, i krut i fleksibilan, i prost i ukusan, čak je i pjevač Thomas Rettke imao puno bolje vokalne sposobnosti od mnogih ‘poweraša’, nešto kao kombinacija Halforda i Kiskea, ali sve to skupa nije otišlo puno dalje od kultnosti. Ne želeći ga braniti i ‘igrati’ mu se advokata, treba spomenuti olakotne okolnosti, a to je da vremenski okvir u kojem je Heavens Gate djelovao, od 1987. do 1999. godine, baš mu i nije išao na ruku. Ne računamo li, manje važan period kao Steeltower, koji je trajao pet godina prije pokretanja Heavens Gatea.
Basist Robert Hunecke – Rizzo radi ili je nešto raduckao s Trilliumom, Ainom, Andreom Matosom, Lucom Turillijem, Avantasiom, pjevač Thomas Rettke također s Avantasiom, no sve je to nekako ostalo u sjeni svih sjena i ime Heavens Gatea praktički je zaboravljeno. A da im je diskografija impozantna, zorno pokazuje i ova retrospektiva, na kojoj se poprilično jasno može popratiti evolucija benda, koji je na prvim albuma bio dobrim dijelom okrenut heavyu, posebice im se u gitarama osjeća Judasovska hipnotična melodičnost, plus spomenuti vokali.
Od “Hell For Sale!” malo se više ‘okrenuo’ klasičnijem, tada već power metalu druge ili čak treće razvojne faze s još više epske nadograđenosti i elementarne himničnosti u provedenim strukturalnim reformama, što je još više do izražaja došlo na završna dva izdanja. A ono što je dobro je to da pjesme nisu prepeglane, jeste da su puno čišće nego originali, pogotovo oni najraniji, ali se i na ovim verzijama očuvao veći dio izvorne hrapavosti.
“In Control” i “Surrender” jako fino doziraju najraniji fazu rada benda, s jakim utjecajem heavy metala, nešto slično kao i “Livin’ In Hysteria”, “The Neverending Fire” ili “Flashes”. Atmosferično-ambijentalna balada “Best Days Of My Life” krasan je prijelom albuma, koji u drugom dijelu ima više himničnih pjesama, s izraženijim melodijskim linijama gitara i produženim solažama, tipa onih u “Rising Sun” ili “Gate Of Heaven“. Folkersko-borbena “He’s The Man”, poliritmična pjesma filmske teatralnosti, poprilično ‘vuče’ na Grave Digger. Dakle, ono što spomenusmo ranije, da je Heavens Gate s vremenom sve više polagao na raširenosti i raznovrstnosti kompozicionih struktura.
Četverogodišnja pauza između dva albuma, tijekom koje je bend napustio originalni basist Manni Jordan, osjeća se na pjesmama s “Planet E.”, koje dijelom vuku u modernije vode, s naglaskom na fin(ij)e aranžmane i naglašenije refrene, za što je primjer “Planet Earth“, pa i “On The Edge“, usprkos izraženijoj britkosti i direktnosti. “Noah’s Dream” je ljepuškasti prog-power metal ep, s obiljem poskočnih ritmova, ukrašen akustikama, zborovima, folk melodijama, kazališnog ugođaja, čak i poduži solom na basu, a “Mastermind”, jedna jedina pjesma s odjavnog “Menergy”, dokaz je, vjerojatno, da to baš i nije bio album u rangu prethodnika.
Kada bi se gledalo samo razdoblje u kojem je Heavens Gate djelovao, mogli bi zažaliti što nije nastavio, no znamo li kakva se ekspanzija, nezaustavljivih i neslućenih razmjera, dogodila u power metalu, možda je i bolje što je stao ne vrijeme i nije sudjelovao u košmaru u kojem su svi svirali sve, a većina nije odsvirala ništa, ili skoro ništa. Otići na vrhuncu odlike su velikih umjetnika, a po ovome ispada da i Heavens Gate spada u tu kategoriju. Barem u mikrolokaciji, onoj power metal okruga.