Progresiva koja ispada iz kolotračnica jednosmjernosti

Iako sam, što je mislim već i istaknuto, sve skeptičniji prema progresivnim rock bendovima, koji se pojavljuju u bezbroju, zna se tu i tamo naletjeti na pokoje dobro i zanimljivo djelce. Već iz ovoga će se, vjerujem, naslutiti da album Demiansa, inače francuskog ‘one-man’ benda, na kojem progresiva i nije baš uobičajena i česta muzička tema, spada u tu kategoriju.

Ne mogu mu pripisati nikakvu, čak niti minimalnu dozu unikatnosti, ali činjenica je da se radi o dobrom, raskošnom, osvježenom, super lijepo aranžiranom, ambijentalno/psihodeličnom progressive rocku, koji nema granica, pa mu niti progressive heavy/power metal ‘ispadi’ nisu strani.

Ipak, bitna je razlika između ovog i većina albuma s takvim karakteristikama ta što ovdje ipak ima nešto malo manje depresije, dosta više melodije, a pogotovo više orkestralnih aranžmana.

Definitivno se ne mogu sakriti utjecaji Porcupine Treea, Blackfielda, a na momente i Ayreona, ali ipak ovaj album ima ‘ono nešto malo’ posebno. A to posebno skriva se u vrlo melodičnom, ‘ljepljivom’ ritmu, pjevnom vokalu, velikom utjecaju bas gitara, prelijepom soundu akustičnih gitara i piana, kojeg ima jako puno.

I ritmičke izmjene vrlo su smišljeno komponirane pa se tako brzine izmjenjuju u pravilnim i očekivanim, ali istovremeno i ‘pogođenim’ razmacima.

Već mi je prva pjesma “The Perfect Symmetry“, s otprilike takvim karakteristikama, dala nadu da ovo nije tek ‘jedan od progresivnih albuma’, kako sam pomislio prije nego sam ga metnuo u player.

Spomenute krasne akustike čuju se u naslovu “Shine“, koji nakon polovine baladnog, mirnog ritma, nudi prog metalni prijelaz s jasnim riffovskim heavy opredjeljenjem, pa opet mirno privođenje kraju.

Zanimljivost koju nisam spomenuo krije se u naslovima “Sapphire“, a pogotovo u “Naive” (malo vuče i na folk), u kojima dominira modern rock, nalik na Nickelbackov, s dosta sličnom suradnjom staloženih, krajnje melodičnih gitarističkih riffova i vokala. Također, u njima možda i najbolje dolazi do izražaja promjene dark/light ‘raspoloženja’.

U kategoriju pjesama s ‘modernijim’ karakteristikama, kad ih već moramo izražajno koristiti, spada i “Empire“, emotivna, mirna pjesma s uvodnim techno sampleovima, synthevima i bubnjevima. Jedna od najosjećajnijih pjesama, s finim orkestralnim ‘ispadima’ je “Unspoken“.

Finale zasluženo pripada šesnaestominutnoj “Sand“, pjesmi kojom dominiraju laganiji i srednji ritmovi, orkestralije s naglašeno epskom predznakom, te izviruće, ali i poniruće klavijauture. A začudo, u jednom mi se dijelu učinilo da se bubanj par puta lupilo onako, ‘zdravo thrasherski’. Ali zato mi se čvršći, prog/metalniji gitaristički dijelovi te gotovo deathu karakteristični growlinzi nisu takvima samo učinili.

Definitivno, ovo je album koji, usprkos tome što ga se može (i mora) stavljati u okvire progresivnog rocka, nema nekakvih posebnijih, strogo propisanih pravila i ograničenja. To je još jedan od razloga što mi se učinio vrlo pogodnim za slušanje u nekim emocijama nabijenim, ne nužno i u depresivnim trenucima.

On bi trebao, baš zahvaljujući pojačanoj količini nabijenošću osjećajima i stalnim strukturalnim varijacijama prije donijeti izvlačenje, nego uvlačenje u ‘svijet tuge i beznađa’. Ako sam ja u tome s njim uspio, čvrsto vjerujem da će i mnogi drugi.