Niti manje, a niti više od očekivanog

Premda u svojim počecima tako percipirani, Milanisti Lacuna Coil nikada, u biti, nisu bili gothic metal bend u pravom smislu značenja tog pojma. A ono što jesu bili, nešto je kao odgovor na skandinavsku epidemiju bendova tog usmjerenja, koja se pojavila sredinom ’90-ih.

Donekle mračnija atmosferičnost, natruhe romantike i, prije svega, kombinacije raznježenih ženskih i grubih muških vokala, ono je što je Lacunu Coil najozbiljnije povezivalo s gothic metalom. Uz poveću dozu melodičnosti, to je ispalo slično, ali i nešto drukčije, pa je debi album “In A Reverie” (1999) izazvao popriličan interes među metal publikom i promovirao Lacunu Coil u najznačajnija imena talijanske scene. I malo šire.

“Unleashed Memories” (2001.) jest bio slabiji album, ali nije zaustavio streloviti proboj benda, koji se nastavio s “Comalies” (2002.), gdje su do izražaja došli (i) lakši ritmovi s pop elementima, koji su do tada nekako bili u drugom planu. Tu starta i ozbiljan ‘ulet’ na američko tržište, do 2004. “Comalies” postaje najprodavaniji album u dotadašnjoj povijesti Century Media Records, a krenule su velike i opsežne pripreme za novi projekt. Nekoliko puta odgađani “Karmakode”, koji je i prije izlaska nazvan ‘najvećim albumom u povijesti labela’ i čija je reklamna kampanja nadmašila mnoge ‘komercijaliste’, izašao je u proljeće 2006. i usprkos, praktički ‘silovanju’ medija, prodan u (samo) pola milijuna kopija. Što, navodno, nije zadovoljilo sve strane, a prije svega izdavača, jer se uložena sredstva vjerojatno nisu vratila u planiranom obujmu. Iako se, nedvojbeno, radi o više nego pristojnom tiražu za jedan metal bend srednje kvalitete.

No ono što je najvažnije, tim je albumom Lacuna Coil i definitivno pokazala put kojim će se kretati u nastavku karijere. Mainstreamski, totalno amerikanizirani zvuk po uzoru na Evanescence, stilski oslonjen na alternativni rock, malo na pop i gothic rock, nešto i na nu-metal. Puno niskih gitarskih tonova i prijaznija forma kombinacije ženskih i muških vokala, nešto je što se, s većim ili manjim promjenama, provlači i kroz albume “Shallow Life” (2009.) i “Dark Adrenaline” (2012.).

A i ovo novo, sedmo po redu studijsko izdanje, ne ispada puno iz tih formi. Ne puno, ali ipak ispada i moglo bi biti jedno od korektnijih izdanja Lacune Coil zadnjih godina. Generalno, radi se o najmračnijem albumu benda, s dominantnim gitarskim heavy soundom, s obiljem niskih gitarskih tonova, te naočitim, uvjerljivim i kontinuirano naglašenim bas linijama, koje pojačavaju osjećaj potištenosti.

Fokus je i ovoga puta na kontrastu finih, na trenutke prenježnih, pa čak i neuvjerljivih Cristininih, s naprasitim, hrapavim Andreinim vokalima, koji se uglavnom izražavaju u dubljim cleany verzijama, iako su zadržani elementi s grubim growlovima, katkad i s konfliktnim hardcoreovskim pjevanjima. Upravo su njegovi vokali nekako preisprazni, neuvjerljivi, gotovo bezidejni, skoro pa nezainteresirani i ne pašu se sa Cristininim, u najvećem dijelu, proživljenim intonacijama. Ona pak u svojim pjevanjima ponekad nema dovoljno dubine i snage da sama iznese cijeli naslov. Samim tim jer je koncepciaj tekstova koji govore o razliak stvarnog, i života u bajkama, nešto što zahtjeva punu kolaboraciju i ozbiljnost.

Iako je dosta jak utjecaj akustika i mračnih, sumornih klavijaturističkih pasaža i melankoličnih piana, jednostavnost većine gitarskih i bubnjarskih varijacija, nimalo ne pomažu da album izađe iz klišeja, iz konstrukcijske jednostavnosti i standardnosti, pa gotovo da i nema trenutaka koji bi ga digli. Uglavnom se radi o pjesmama srednjeg ritma, a dio njih djeluje indolentno i neinventivno, i usprkos čestim promjenama vokalno-instrumentalnih kulisa, nedostaje im tenzija, napetosti i konkretnosti. I vizije. Dobra je stvar što album ima uzlaznu putanju, odnosno kako ‘teče’, od početka prema kraju donosi bolje pjesme, nevezano na to što su u prvom dijelu s dosta jakim pečatom popa i alternative, u središnjem su s jasnim obilježjima alternative i nu-metala, a finalnom su dijelu mračnije, tvrđe, masivnije i više goth-metalnog karaktera.

Jak je dojam da nema izrazitog hita, no “Nothing Stands In Our Way“, “Hostage To The Light“, pjesme s izbočenijim synthevima i popy ritmovima najviše su na tom tragu, a “I Forgive (But I Won’t Forget Your Name)” i “Cybersleep” u dominaciji ženskih pjevanja u alt/nu/pop šipražju donose i ozbiljnije orkestralne naznake. “Die & Rise” i “Infection” naslovi su s najjasnijim dodirima nu-metala, s gitarskim atonalijama po uzoru na Korn, a odjavna, mračna, rasprostranjena i raširena goth-rock balada “One Cold Day” pokazuje da Cristina Scabbia možda pjeva u krivom bendu.

Sve u svemu, usprkos nekim podešavanjima, prilagođavanjima i pokušajima da bude drukčiji ili bolji, kako već, “Broken Crown Halo” ne nudi puno više od onoga što se očekivalo od Lacune Coil. Odnosno, to je upravo onakav album kakav bi (noviji) fanovi ovog benda htjeli čuti, i to je najbolje što mu se dogodilo. Lako probavljiv catchy pop-metal s estetskim gothic zahvatima, koji i dalje pokušava premostiti jaz između beščutne energije metala i senzibiliteta mainstreama. Za sada ne uspjeva, ali jednom možda i hoće.