Crowbar – crna simetrija umornog, teškog i moćnog!

Lord riffova… Postoje bogovi, magovi, kraljevi, bog-te-pitaj-neštoi riffova, a Kirk Windstein itekako zaslužuje sličnu titulu!

Posebno kad se čovjek osvrne na njegovih posljednjih 25 godina. Ali zbilja, ta bradurina, škemba, tetovaže i bolni urlik rijetko kojeg metalca su uspjeli zaobići. Ako ništa drugo, barem je svima jasna njegova ostavština i stil od kad je društvo radio ekipi u Downu. A da ne govorim o pjesmama i sludge himnama kao što je “The Lasting Dose” iz 2001.

No, dobro… Prošle godine, taman nekad nakon zagrebačkog gostovanja i pripreme za uletavanje u drugi dio 4. albuma Downa, Kirk je shvatio da mu Anselmov ritam snimanja, sviranja i putovanja po svijetu nikako ne odgovara, pa je odlučio bez ikakve drame i povišenih tonova frendovski svoje mjesto za stalno prepustiti jednako bradatom Bobbyu. Ako je metal svijet time nešto i izgubio, vjerojatno je sve skupa obilno nadoknađeno činjenicom da je Crowbar sada glavni i nezaobilazni fokus osebujne legende s američkog juga.Nakon 2011. i albuma “Sever the Wicked Hand“, Crowbar se nije smio, barem tako Kirk kaže, vratiti s dobrim albumom. Morao je biti – prejeben! “Symmetry In Black” nema ama baš nikakvog razloga da ikome upoznatim s Crowbarom bude loš, pa čak ni prosječan. Naravno da s 10. albumom ne možete očekivati da će svaka nova stvar biti čudo božje, ali ričuge koje krase singl “Walk With Knowledge Wisely” sigurno su dovoljan pokazatelj kakva sludge vatra se još uvijek krije u tom New Orleansu!

Klasično sporija i sabbathovska “Symmetry In White” (simpatičan kontrast naslovu albuma), dok je “Reflection of Deceit” himna umornog, teškog, sporog i dubokog. Suprotno tome ide brza razvaljotka “Angeless Decay” koju slijedi još jedan kontrast. “Amaranthine” je lagani i tužni nastavak na “To Touch the Hand of God” s “Equilibriuma” ili “In Times od Sorrow” sa “Sonic Exces” albuma. Riječi “Promise me you’ll be there when I die, kill me please before I close my eyes” najbolje objašnjavaju teme s kojima se i dalje Windstein bori.

“Symbolic Suicide” je navodno tribute Peteru Steeleu i njegovom Carnivoreu. I ne toliko riječima i temom pjesme, koliko Kirkovom željom da se zahvali što su mu rani radovi Type O Negative i Carnivore pomogli da nađe inspiraciju pišući ovaj album. Brza stvar koja ima ultimativno sporu riffovsku bol prema kraju. Čak i sama fora s kojom su zatvorili zadnjih par sekundi tog riffa i na kratko ubrzali pred kraj pjesme vrijedna je smještanja ove pjesme na razne Crowbarovske pjesmarice.

I onda kad su već riffovi izmorili i samog Kirka odradili su kvalitetno instrumentalno zatvaranje albuma zanimljivim nazivom “The Piety of Self-Loathing“. I tim samoprezirom zatvorili su svoje 10. poglavlje. Unatoč 49 godina na leđima, Kirku očito nije teško nositi taj teški štit sludge metala. Sigurno nije ništa teži od muzike kojom nas već desetljećima šamara!