Prošlost, sadašnjost i budućnost u neprijateljskom okruženju

    1446

    Arch Enemy

    War Eternal

    Datum izdanja: 09.06.2014.

    Izdavač: Century Media Records

    Žanr: Death Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Tempore Nihil Sanat (Prelude In F Minor)
    2. Never Forgive, Never Forget
    3. War Eternal
    4. As The Pages Burn
    5. No More Regrets
    6. You Will Know My Name
    7. Graveyard Of Dreams (Instrumental)
    8. Stolen Life
    9. Time Is Black
    10. On And On
    11. Avalanche
    12. Down To Nothing
    13. Not Long For This World (Instrumental)

    Kako se to obično kaže, kao grom iz vedra neba nad metalnim je poljem nedavno ‘pukla’ vijest da Angela Gossow napušta Arch Enemy.

    No isto tako, paralelno je objavljeno ime njezine zamjene, Alisse White-Gluz iz kanadskih The Agonist, kao i to da je novi album praktički zgotovljen, pa nisu izazvani tektonski potresi niti u bendu, a niti na sceni. Tome u prilog išli su brojni stavovi kako je Alisa najbolja moguća zamjena za Angelu i jedan sasvim realan, da ne kažemo očekivan izbor.Uslijedio je i prvi spot, onaj za naslovnu pjesmu, i sve je to dalo do znanja da je zamjena pripremana i pomnije i duže vrijeme. Dakako da je jasno kako se odabrao najbolji mogući trenutak za objavljivanje ovakvih vijesti, odnosno da se radilo o efektnom marketinškom triku, koji je u potpunosti uspio i pojačao interes za novim izdanjem Arch Enemya.

    Jer, ne ulazeći u razloge Angelina odlaska, nedvojbeno je da je popularnost ovog benda zadnjih godina počela blijediti, pa ako se sve to uistinu dogodilo spontano, gotovo da se i nije moglo odabrati bolje vrijeme. A snažniji interes je nešto logično, s obzirom da se, osim činjenice da ga promjena pjevača redovito izaziva, ipak radi o preslagivanju redova u jednom od kultnih bendova. U ovom slučaju melo-death scene. Nastao 1995. na ostavštini Carcassa, jedan je od prvih koji je ponio epitet ‘super-grupe’, vrlo se brzo prilagodio tada već zahuktaloj sceni koju su predvodili bendovi, kolokvijalno nazvanog, ‘Gothenburg sounda’.

    Arch Enemy je s prva tri albuma ušao u elitu melo-deatha, no ‘gazda’ Michael Amott nije bio do kraja zadovoljan, te je Johana Liivu zamijenio s Angelom, okrenuvši na taj način novu stranicu, čak novo poglavlje ne samo benda, nego i ekstremnog metala. Iako su neki predviđali da će Arch Enemy ‘ispasti iz igre’, Angelini nestvarno bijesni, ‘muškasti’ vokali i liderska karizma koju je stekla vrlo brzo, privlačili su sve veći i veći broj obožavatelja. A nije za odbaciti niti činjenica da se bend ni u jednom trenutku nije odlučio komercijalizirati sound, što je kod kolega postalo jako popularno otprilike u godinama prvih dvaju albuma sa Angelom. Tako su Arch Enemy ostali među posljednjim živućim braniteljima melo-deatha, i to, bez obzira na uspješnije ili slabije periode, ostali sve do aktualnih dana.

    Muziku podržava

    Aktualnost pak je nova pjevačica i deveti studijski album “War Eternal“. Dodamo li i podatak kako je u međuvremenu otišao i Michaelov brat Christopher (zamjena je Nick Cordle iz Arsisa), on bi se mogao nazvati novim rođenjem ili možda bolje reći još jednim početkom Arch Enemya. A tako nekako bi ga se moglo doživjeti i u stilskom formatu, s obzirom da u sadašnjosti podsjeća na prošlost, ali i na neki način najavljuje budućnost. Za pohvaliti je to što se nije odustalo od strasti, naprasitosti i agresivnosti, pa tako ima dosta zaista opakih death dijelova koji koncepcijski ‘vuku’ u ranu fazu, ali i štogod zahtjevnijih struktura unutar pjesama. S godinama isprofilirani melodijski fragmenti konstruktivna su im oporba, s jasnim afinitetima da preuzmu primat, a očito je da su bezobrazno surovi, zvjerski okrutni Alissini vokali novo oružje, kojim će bend beskompromisno ‘pucati’ po svima i po svemu.

    Cura zaista ima nestvarno brutalne, agresivne, razdražljive, krajnje nasrtljive i monstruozne vokale. Vrišti, reži, skviči, viče i urla glasnije, valjda i bolje, od većine muških kolega i zaista je teško naći nit koja ih razdvaja, a dojam da su joj amplitudalne vrijednosti raširenije od Angelinih, javlja se u kontinuitetu. Možda vokali i nemaju dovoljno punoće i zrele pohotnosti u kontinuitetu, ponekad ne mogu na adekvatan način popratiti instrumentalne backdropove, pa ispada da je najvažnije da budu što glasniji, grublji i dublji, no snage i strasti im ne nedostaje. S druge strane, tako oštri vokali doprinijeli su dojmu još jačeg razdora između nepopustljive brutalnosti i pomirljive melodičnosti (“Stolen Life“).

    Jer dok kod snažnih, motivirajućih bubnjeva nailazimo i na sumanute, mahnite, ali i na kompromise spram težih, ali pravilnih ritmova s obiljem pokretljivih prijelaza, ili u slučaju gitara, koje kombiniraju deatherske atonalije i heavy cleanove, kod vokala ‘nema majci mrdanja’. Brutalno, brutalnije i brutalnije od najbrutalnijeg. Participacija jasnijih, heavy metalu naklonjenih gitarskih tonova čini se većom nego u mnogo slučajeva ranije, a pogotovo je to slučaj sa solodionicama, koje zvuče poprilično atraktivno, no generalno, u gitarama zna nedostajati kemije. Dijabolični, impulzivni basevi jedan su od značajnih faktora vrlo mračne, zle i opasne atmosfere, koja se nadvila nad cijeli album, s najjačim uporištem u rafiniranim orkestralnim tonovima. Ne samo kada su izraženi i izbočeni, već i kada ih se čuje slabo ili nikako, dojam da su stalno tu negdje vrlo je jak.

    Koncepcijski, album u nekim dijelovima malo podsjeća na zadnji Dark Tranquillity, poglavito zbog mračne, atmosfere s osjećajem težeg oblika depresije, bezizlaznosti, ali i kompleksnijeg prilaza u građenju pojedinih kompozitorskih struktura. No u većem je to obimu konflikt death i heavy metala, ovoga puta bez značajnijih utjecaja thrasha, na kojeg se u većim ili manjim omjerima nailazilo u nekim ranijim izdanjima. Dakle, sila, sirova snaga s jedne i ljepuškasta energija s puno kuraža s druge strane. Kompletne lirike, a pogotovo naslovi, djeluju generički i zastarjelo, no konzistentnost rada gitara, bubnjeva i vokala, te povremeni konflikt teške sa freshy atmosferom i taj segment usisava u harmoničnu cjelinu.

    Većina pjesama je kombinacija srednjeg ili brzog tempa, premda niti jedna od početka pa do kraja ne vozi u istoj brzini. Nakon preludija “Tempore Nihil Sanat” u F molu, stiže “Never Forgive, Never Forget“, najopakija, najbrža i najsurovija pjesma, s totalnom dominacijom deatha, ultra-brzim bubnjevima, morbidnim vokalima, gitarskim distorzijama i tek minornim ustupcima melodičnosti. Koje puno više ima u “War Eternal“, moćnoj pjesmi srednjeg ritma sa zvjerskim pjevanjima i blastbeatom u jednom, te sočnim, brišućim gitarskim riffovima i zamamnim solažama u drugom kutu svoje priče.

    As The Pages Burn” tipičniji je predstavnik Arch Enemy škole death metala s nešto malo metalcore i thrash ideja, jednako kao i “You Will Know My Name”, koju drukčijom čine smireniji uvodni tonovi akustike i basa, te lagani bubanj. Akustikama i sabranijim solom nafilani instrumental “Graveyard Of Dreams” prelama album na dva dijela i uvod je u drugi, nešto moderniji, zatamnjeniji, orkestralijama ispunjeniji dio. “Time Is Black” je poliritmična, kompleksna, svojevrsna futuristička bendova pjesma bombastičnijeg sounda uz klavijature i orkestralije, groove riffanje i emotivni interludij, a “On And On” kombinacija je miks ‘old-school’ i modernijeg zvuka Arch Enemya s grebajućim pjevanjima, heavy-groove riffanjem, cleany solom i zlokobnim pianom.

    Avalanche” je još jedna panoramska stvar sa srednjim tempom u prvom, bržim u svom drugom dijelu, uz bogatstvo heavy riffova, segmentima s manje monstruma i više dubine u vokalima, te nadasve zlokobnih klavijatura, a umirujući doomy instrumental “Not Long For This World” s finalnim otkucajima srca i ‘odumirućim’ zvukom aparata, čini se prikladnim za završetak albuma.

    Nakon kojeg će se, sigurno je, trebati naviknuti na nešto drukčiji Arch Enemy, koji očito nije mogao istrpjeti povratak na neke stare pozicije, konkretnije one kada im je pjevač bio muškarac. Pa se, očito je, išlo na sigurnu kartu s frontwoman, koja uz to što zaista vokale respektabilne snage, iza sebe ima i povijest vezanu uz The Agonist, ali u zadnje vrijeme i još više uz Kamelot. Sve se to skupa vjerojatno htjelo iskoristiti na najbolji mogući način, no presudnu riječ dat će fanovi. Njih okolnosti pod kojima je sazidan novi album baš i ne zanimaju previše. Samo činjenica jel’ on dobar ili nije. A da bi im mogao biti dobar – bi.

    Muziku podržava