Nakon odličnog uvoda, tipičan En Face

U dvadesetak godina koliko su na sceni, En Face je imao dobre i loše dane, ponekad su kotirali odlično na top ljestvicama, a ponekad zakazali, ali cijelo to vrijeme nisu odustali od svojeg karakterističnog zvuka kojeg su većinom izradili Sandro Bastiančić i Miroslav Vidović.

Prije nekoliko dana na tržište je izašao sedmi album po redu En Facea kojem su nadjenuli ime “Afrodita“. Drastičnih promjena, naravno nema, sve je to još jedan vrlo pitki i melodični pop rock koji bi mogao uvelike zagolicati pažnju publike. Kako su uvijek tu na granici popularnosti/nepopularnosti, s ovim album bi svakako mogli ponovno skrenuti pozitivnu pažnju na sebe.

U jedanaest skladbi, većinu posla je ponovno odradio glavni autorski dvojac Bastiančić/Vidović, jednu pjesmu im je ‘donio’ Šajeta, dok su jednu ‘ukrali’ novosadskom bendu Eva Braun. Od svih pjesama, nekoliko njih se ističu kao potencijalni hitovi, pjesme koje bi se mogle svirati mnogo duže od jedne sezone, što je u ovom trenutku i najvažnije za jedan iskusan bend kao što je to En Face.

Dvije stvari nikad neće izaći iz pjesmarice, tekstova, gostovanja, melodija i zvuka benda, a to je Rijeka i pop-rock zvuk kojeg su godinama gradili. Dok se u zvuku još naziru povremene male promjene, Rijeka definitivno ne izlazi iz En Facea pa ne čudi da su ponovno ugostili mnoge riječke glazbenike, od harfistice Diane Grubišić i vokalne skupine Norne do tradicionalnih studijskih kolega kojima nije teško pomoći svojim prijateljima.

Otvaranje albuma je stvarno jako, na njemu su posloženi najavni singlovi, “Labirint” i “Afrodita“, koji su se već solidno dokazali u radijskom eteru. S njima En Face pokazuje da može ‘podebljati’ gitare, stvoriti malo žešću atmosferu, a da pri tome ne izgube vlastiti prepoznatljiv identitet.

Između njih nalazi se pjesma “Paranormalan” koja spada u sam vrh pjesmarice benda, budući da pjesma ima jedan šlagerski štimung pomiješan s modernim soundom, zbog čega pjesma zvuči kao pop psihodelija ukrašena mnogim raznolikim glazbenim ukrasima, od čega su najupečatljiviji bubnjevi i trube.

Nakon izvrsnog uvoda, album ipak malo splasne, ali ne previše. U ostatku materijala dobivamo tipičniji zvuk benda koji je manje sklon eksperimentiranju, ali je iz tog razloga konstantniji i kohezivniji, a nit za pop melodiju je i dalje u prvom planu.

Sedmi album u karijeri En Facea pokazuje da bend ima još štošta dobrog reći i pokazati na hrvatskoj sceni, posebno zbog toga što su jedan od rijetkih koji ‘piče’ po tipičnom gitarskom popu. Gledajući tako, odmah bi se mogle naći usporedbe s Nenom Belanom koji proživljava renesansu u karijeri zadnjih nekoliko mjeseci, pa se tako nadam da će se slično dogoditi i En Faceu, posebno iz razloga što se Sandro također dokazao u suradnji s drugim izvođačima (u prvom redu tu mislim na izvrstan singl Natali Dizdar “Stop”).

Na kraju ostaje dojam da je prava šteta što bend nije u još nekoliko momenata krenuo k malo žešćem zvuku kojeg je prezentirao na početku albuma, jer bi tada album dobio na većoj dinamici, a samim time i kvaliteti. Ovako, “Afrodita” se malo uspavljuje od sredine prema kraju, ali je to i dalje više nego solidan pop album.