Gomili razne rock memorabilije u Hard Placeu u Zagrebu uskoro će se, povodom održavanja 6. Biggest Little Rock Festivala od 25. do 27. travnja 2019., pridružiti i jedan stupić s ceste. Taj stupić već gotovo četvrt vijeka ne vrši svoju dužnost, ne stoji na predviđenom mjestu i na sebi nosi neobičnu i manje poznatu hrvatsku rock priču.

Taj prosinac 1994. ispostavio se kao mjesec u kojem su rockeri koji su se zatekli na ovim prostorima imali više sreće nego pameti. Prvo je Bruce Dickinson 14.12.1994. sa svojim bendom došao iz Splita do Sarajeva u kojem je održao koncert, vozeći se u kamionu po vrletima i često bivajući na prvoj liniji fronte i blizu minskih polja (što je ovjekovječeno u dokumentarcu “Scream For Me Sarajevo“), a deset dana poslije sedam hrvatskih sastava je također bilo blizu linije fronte, no od neprijateljskih granata pogubniji su za muzičare bili vremenski uvjeti, točnije snijeg, poledica i vjetar.

Kobno putovanje na svirku u Zadar

Muziku podržava

23.12.1994. u zadarskoj dvorani Jazine bila je organizirana koncertna večer pod nazivom Rock Maraton na kojoj su nastupali Let 3, Laufer, Anesthesia, Vještice, En Face, Hladno pivo, Hard Time i jake snage zadarskog rocka, grupa Touch Friction. Početak je bio oglašen u 20:30, a voditeljica večeri bila je Danijela Trbović. Vjerojatno s ciljem da putovanje bude komotnije, tadašnji manager Laufera i Anesthesije, Tomislav Šunjić, iznajmio je autobus (s dva vozača koji su se mijenjali) koji je pokupio sastave iz Zagreba (Hladno pivo, Hard Time, Vještice, Anesthesia), došao u Rijeku, pokupio Let 3, Laufer i En Face i zaputio se prema Zadru. Mlađe čitatelje treba podsjetiti da je tada trećina Hrvatske bila okupirana, autocesta Zagreb – Split nije postojala s izuzetkom trase Zagreb – Karlovac te se u Dalmaciju putovalo Jadranskom magistralom, uglavnom preko Karlobaga i Senja, katkad i trajektom Prizna – Žigljen, pa preko Paškog mosta, ovisno o stanju na fronti i vremenskim okolnostima.

Prisjećanje članova bendova

“Sjećam se kako je Mile još u Zagrebu rekao: “E, sad kad poginemo, ode cijeli hrvatski rock’n’roll u kurac””, prisjećao se Gordan Penava, javnosti poznatiji kao Pišta, frontman grupe Hard Time. Ne bez teškoća po putu, autobus je stigao u Zadar i koncertna večer je održana. U to doba Zadar je bio vrlo blizu linije fronte i česta meta granatiranja. U vremenu kad se otkazuju koncerti maltene za svaku sitnicu, u oči upada činjenica da su vodeći hrvatski rock izvođači mlađe i srednje generacije došli praktički u ratnu zonu da održe koncert i da su organizatori i sponzori očito našli resurse da tako nešto provedu u djelo – prilično blizu neprijateljskih topova organizirati takvo okupljanje je hrabar čin. Nakon koncerta je plan puta izmijenjen. Šoferima je bilo jako bitno da su što prije doma za Badnjak, umjesto spavanja u Zadru odabrana je opcija da se krene odmah, prvo u Rijeku, a onda u Zagreb.

“Negdje kod Smokvice na ravnom komadu ceste s hupserima vozač je dao gasa, reful bure je lupio kompletan autobus, i odletjeli smo u provaliju od cca 10 metara”, rekao je Pišta. Da parafraziramo Hladno pivo, vjetar je previše milovao karoseriju. Sat u autobusu je pokazivao 10:15, a čekanje pomoći se mjerilo satima, sve to na hladnoći i vjetru. Tada su mobiteli bili rijetki i privilegija.

“Vozač je jako nastradao, sjećam se da sam Mrleta pitao jel’ dobro i rekao mi je da je, ali da Srđan (Sacher, basist i pjevač Vještica) nije dobro. On je udario glavom u kamen, uspjeli smo ga probuditi i pomoći mu da izađe. Autobusom se širio miris nafte i uhvatila nas je panika jer mislili smo da će se zapaliti. Nije se zapalio. Neki od nas su spavali, pa smo bosi trčali van na zimu. Moj bubnjar Mlinka je dobio bronhitis od smrzavanja na toj buri, gitarist Toni je natukao pluća, a ja sam imao puknuće lumbalnog mišića, što se tek kasnije ispostavilo. Leđima sam razbio staklo na koje sam bio naslonjen, kad je bus lupio u stijenu. Onda je bus još malo odsklizao i moja su leđa, a bogami i guzica ostali ispod busa, glava, ruke i noge su virili van. Moj tadašnji basist Klo je imao nogu u gipsu već otprije, na koncertu doveo sam ga na scenu “piška lonca”, prepričavao je Pišta dramatične događaje.

Smrt izbjegnuta za dlaku

Autobusna nesreća u to doba u medijima nije bila popraćena, tek je godinama poslije o njoj pisao Aleksandar Dragaš u biografiji Hladnog piva “Trening za umiranje”. Bilo je vrijeme Božića 1994., trebalo je naciju uvjeriti da je sve dobro. No, Pištu je nesreća kopkala: “Poslije nesreće gledao sam taj teren. Imali smo sreće jer su kraj te ceste provalije od 40-50 metara prema moru, a tamo gdje se naš autobus prevrnuo, bila je provalija od desetak metara.

Vozila hitne pomoći muzičare su prebacila do Crikvenice, nakon čega su oni zdraviji pričekali redovnu autobusnu liniju do Rijeke te se vlakom dovezli do Zagreba. Mlinka je uzeo stupić koji je autobus otkinuo i s kojim je počeo ovaj tekst.

“Ja sam ozlijedio ruku u toj nesreći”, kaže Mile Kekin iz Hladnog piva. “Ovo me naučilo da na nekim stvarima mnogo više inzistiramo kad dogovaramo koncerte. Kad god možemo, želimo prenoćiti, jer su petak i subota navečer dani kad ima najviše pijanih vozača na cesti i najveća je vjerojatnost za nesreću.” Kekinov odgovor ne čudi. Slomljena ruka ili noga muzičaru u nesreći često znači nemogućnost sviranja neko vrijeme, a samim time i zarađivanja kruha za sebe i obitelj.

“Jebeš scenu koja stane u jedan autobus”, navodno je rekao Dr. Fric iz sastava KUD Idijoti par dana poslije. Nećemo se složiti. Muzičari iz toga autobusa potpisuju bar deset albuma takve kvalitete koje se niti jedna rock scena ne bi odrekla.

1.4K Shares
Muziku podržava