Masakrirani sudnji dan

Paradox dolazi iz Bavarske, nastao je još u periodu originalnog njemačkog thrash vala ’80-ih. godina i dosta obećavao, a korijene vuče još iz 1981.

Prvi album “Product Of Imagination” objavio je 1987. za Roadrunner
Records, a nakon drugog, zbog promjena u postavi i razmirica s
izdavačkom kućom, bio je neaktivan skoro deset godina, da bi se 2000.
vratio s “Collision Course”. Pred kraj 2012. godine objavio je šesti
studijski album “Tales Of The Weird”, čiji je prethodnik “Riot Squad” iz
2009. godine.

Unatoč tome što je počeo u slavnim ’80-ima., ‘rastao’ uz bok Kreatoru, Destructionu ili Sodomu, za svoj rad nikada nije dobio neka posebnija priznanja ili eventualno pobrao slavu kakva je (zasluženo) pripala spomenutim velikanima. Razlog leži u čestim promjenama članova (kroz bend je prošlo više od 40 ljudi, po čemu je možda i rekorder u glazbenom svijetu), a možda i zato što se Paradox usredotočio na stvaranje nešto melodičnije inačice thrash albuma, s utjecajima powera, tako da je stilski bio bliže američkom thrash metalu.Novo izdanje prepuno je thrash riffova u kombinaciji s melodičnim dionicama i mnoštvom solaža, za što su zaslužni Charly Steinhauer i novi član Christian. Karakteriziraju ga i ‘masivni’, brzi dijelovi, te spomenuti kontinuirano intenzivni gitarski riffovi i hrapavi Charlyev vokal, koji bismo mogli usporediti s Hetfieldovim u ranijim fazama njegove karijere. Atmosfera je dosta sivo orijentirana, epski-uozbiljena, s povremenim akustičnim i dubokim, zatamnjenim bas upadima.

Ovakva kombinacija thrash i power metala rezultat je toga što se bend drži, ili bar pokušava držati svojih korijena, ali uratke snima današnjom tehnologijom i komponiranjem melodičnih glazbenih elemenata u pjesme, prateći aktualne glazbene trendove. Tako je produkcija moderna, ali gitarski riffovi i vokali, s druge strane, zvuče old school, baš kao i neki speedy ritmovi, te stihovi pjesama, usredotočeni na društvo i socijalna stanja, ratove, nepravdu i smrt.

Album započinje s najdužom pjesmom, naslovnom i progresivom poduprtom “Tales Of The Weird” u trajanju od nešto više od devet minuta u kojoj onomatopeja olujne noći i kiše na početku prelazi u akustični dio dok se ne uključe svi instrumenti. Iako sadrži dosta thrash riffova, ipak je bliža power metalu, u svojoj temeljnoj konstrukciji ima progresivnih ideja i jedna je od boljih pjesama na albumu.

Tijekom cijelog svog trajanja album održava ravnotežu između thrash i heavy pjesama, a neke od boljih thrash melodija mogu se čuti u ‘bijesnim’ “Day Of Judgement” i “Brutalized“, od kojih potonja sadrži sjajan i ponešto suptilan akustični riff u refrenu te ambijentalni izlaz. Nakon “Brutalized” tempo se usporava s “Fragile Allegiance“, jednom od laganijih pjesama, no unatoč tome nije ništa manje snažna, a može je se opisati i kao tipičniju heavy metal pjesmu.

Nakon nešto melodičnijeg djela, album ponovno ubrzava sa silovitom “Escalation” koju također odlikuju (pre)brzi tempo i teški riffovi, a sirova i snažna, “Slashdead” još je jedna od boljih pjesama na albumu. Tempo se opet usporava s instrumentalnom, akustikama ispunjenom “Zeitgeist“, u prijevodu ‘duh vremena’, koja je dobro poslužila kao prekid/odmor od niza silovitih pjesama, a nakon još jedne brze i energične ‘thrasherice’, “The Downward Spiral“. Kao bonus dolazi poprilično dobra obrada hard rock pjesme “A Light In The Black” benda Rainbow, koju je zanimljivo čuti u agresivnijoj i ubrzanijoj izvedbi s neo-progresivnom klavijaturističkom podlogom i gitarskim solom u kojem se naslućuju Ritchijevi korijeni.

Sve u svemu, “Tales Of The Weird” jedan je od old school thrash/power/speed uradaka koji možda ne zvuči previše isklišeizirano, no s druge strane, Paradox ne iznenađuje nekom posebnom kreativnošću. Vokal na trenutke ispada iz tonaliteta, što se može primijetiti u refrenu pjesme “Brainwashed“, koja mu i ne pristaje najbolje, jer je očito da se nekim tonalitetima Charly teško prilagođava.

Isto tako, osjeti se čista podjela na thrash i heavy/power pjesme, uz miješanje tih stilova, što ponekad ipak ne zvuči potpuno uspješno izvedeno, kao da ih se, u najmanju ruku, uopće ne bi trebalo kombinirati. Dio melodičnih nota često se ‘izgubi’ u prebrzom ritmu, pa je takve melodične dijelove usred ‘masakra’ riffovima ponekad i teško primijetiti.

Ovo izdanje još je jedno od prosječnih, i iako ima nekoliko svijetlih trenutaka, ipak dokazuje da će se Paradox još uvijek spominjati u kontekstu ‘onog drugog benda’, barem kada ga se uspoređuje s njemačkim velikanima metala.

Piše: Ana Mihanović