Amos Lee
Mission Bell
Datum izdanja: 02.02.2011.
Izdavač: Blue Note / Dallas Records
Žanr: Country, Folk, Pop, Soul
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Četvrti album Amosa Leeja “Mission Bell” zasigurno bi zauzeo poziciju oglednog primjerka kada bismo izumljivali kategorije za glazbene uratke svrstane u popularni priručnik ‘kako nešto izbjeći’ ili ‘kako inovirati postojeće uz male promjene u nekoliko koraka’.
Naziv jednog od poglavlja mogao bi glasiti: ‘izbrušen, očigledno, no nešto jednostavno izmiče’.
No ako se susrećete s Amosom tek i upravo kroz “Mission Bell“, rečeno će vam vjerojatno zvučati neozbiljno i neutemeljeno, budući da zvuk albuma prilikom prvog slušanja osvaja emotivnošću, ljupkošću i distinktivnim vokalom.
Sklad i jednostavnost, upravo suprotno, u ovom slučaju bude sumnjičave recepcijske stanice uha. Bez sumnje, album vrvi istraživačkim puteljcima. Žanrovske serpentine, mogli bismo reći. Valja također izdvojiti i noseće dionice kvalitete, neovisno o tome što se ista svakim novim slušanjem čudnovato rasplinjuje.
To nas zapravo ostavlja u nedoumici radi li se o albumu glazbenika kojeg kritičari naprosto obožavaju (precjenjuju) iz nedovoljno argumentiranih razloga, ili je profesor i kantautor iz Philadelphije uspio osmisliti i prezentirati vlastiti glazbeni rukopis u rangu kultnog izvođača, opet iz pomalo neutemeljenih razloga (ako cijelu stvar ne sagledavamo iz ekonomskog krajička glazbene industrije). Ali, okrenimo se traženju nekih trećih i četvrtih razloga i kategorija, zanemarimo čak i to da bi većina skladbi s albuma odlično poslužila kao podloga za prosječnu scenu iz coffee shopa neke američke serije za mlade.
Kada zagrebemo dublje u kronologiju Amosove diskografije nastojeći dokučiti zbog čega mnogi proglašavaju “Mission Bell” krunom glazbenikova rada, u prilog čemu ide i suradnja s elitnom glazbenom svitom (neki od suradnika su Pieta Brown, Sam Beam, bubnjar James Gadson, gitarist Greg Leisz), nailazimo na trajnu odanost soulu i folku, uz neprekidan rad na vlastitom izrazu s manjim odstupanjima i skretanjima u soft jazz i soft rock.
Čak kad bismo se složili s tezom da Amos radišno istražuje različite glazbene poetike za oblikovanje proživljenih emocija ili onih koje će tek iskusiti u procesu pisanja ili skladanja, inzistirajući na jednostavnosti intimne atmosfere, melankoličnim, trubadurskim melodijama, ostaje pitanje čemu toliko pretenciozno dotjerivanje aranžmana.
Ne možemo upirati prstom i svaliti pogrešan odabir (ili izvrstan, naravno) na producentsku formulu Joeya Burnsa iz Calexica. Komforno se zakamuflirati između zaista antologijskih glazbenika Lucinde Williams, u skladbi “Clear Blue Eyes”, i Willieja Nelsona, na posljednjoj skladbi “Behind Me Now / El Camino Reprise” gdje Amos zapravo narušava spoj akustične gitare i harmonike svojim iritantnim nazalnim vokalom, osuđeno je na osrednjost ili hrabro, no klimavo i nedoraslo tapkanje u sjeni. Na vlastitom, četvrtom albumu, k tome.
Neovisno o punoći intimne atmosfere i jednostavnosti, stihovi solidnog, čak prepoznatljivog autorskog rukopisa, u skladbi “Stay With Me“, s izraženom pop-rock gitarom, “Learned A Lot” i “Flower“, s razigranim soul dionicama i zborom, zvuče pomalo sladunjavo i prosječno. “Violin“, gdje se kao prateći vokal pojavljuje Sam Beam, i “Out Of The Cold“, s druge strane, donose melankolične, tugaljive dionice koje upotpunjuju zreli i distinktivni stihovi.
Istaknula bih skladbe “Jesus” i “Cup Of Sorrow” kao primjere istraživanja gospel energije i klavirske soul distorzije, te zaokreta ka klasičnom country folku sedamdesetih. Ugodna akustična tekstura isprepletena dijalogom gitare i klavira, uz prigušene bubnjeve na “El Camino” ili izražene trube u “Hello Again” možda najizraženije donose dašak Calexica, dok na “Windows Are Rolled Down” vokal Amosa Leeja konačno dostiže klimaks.
Trud uložen u nastanak “Mission Bella” na granici je eklekticizma, no ipak jednolično kanaliziran, bez većih urezivanja dojmova. Zaključak: promjene su važne. Zaokreću glazbeno stvaralaštvo u eksperimentalne krajnosti, približavaju mainstream hitoidnom zvuku, ili istančavaju vlastiti prosjek. Uglavnom, ukazuju na neostvarene mogućnosti ili na neintrigantan zamor.