Glazbene igrarije virtuoza

Jazz glazbenik svjetskoga ugleda, pijanist Eldar Djangirov, rođen u Kirgistanu, a od desete godine života stanovnik Sjedinjenih Američkih Država, 26. veljače ove godine nastupio je u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, na trećem koncertu ovosezonskog Jazz ciklusa.

Tom prigodom nastupio je solo predstavivši program sa svog albuma “Three Stories – Solo Piano“.

Skladbe za taj album razvijao je tijekom nekoliko godina u različitim koncertnim okolnostima, a snimio ih je tek kad ih je u potpunosti iskusio i stopio se s njima. To je prvi album što ga je snimio solo iako je na svim prethodnim uvrštavao jednu ili dvije solo izvedbe.

U razgovoru što smo ga vodili prigodom njegovog zagrebačkog koncerta, Eldar je o solo izvedbama rekao: “Za mnoge pijaniste solo sviranje je povratak počecima. Kao mladi svi počinju solo izvedbama. To je osnova. Zato sam morao ostvariti i taj projekt.”

CD je nazvao “Three Stories” po istoimenom vlastitom trostavačnom djelu što ga je uvrstio na ovo izdanje, ali i zato što obuhvaća tri glazbena područja: standarde (“I Should Care”, “Darn That Dream”, “Windows”, “In Walked Bud”, “So Damn Lucky”, “Embraceable You” i “Donna Lee”), vlastite skladbe (“Three Stories”, “Russian Lullaby” i “Impromptu”) i djela klasične glazbe (“Prelude” in C Mayor i “Air on a G String”, Johanna Sebastiana Bacha i “Etude” Op. 2 No. 1. Alexandera Scriabina). Posebna je tek izvedba skladbe “Rhapsody in Blue” Georgea Gershwina koja obuhvaća sva tri područja – izvornik objedinjuje jazz i klasiku, a izvedba je oblikovana Eldarovim osobnim pečatom.

O odabiru i namjeri Eldar je rekao: “Utjecaji klasične glazbe u mojoj su glazbi toliko snažni kao i oni Chicka Coreae ili Oscara Petersona. Radi se o mojim interpretacijama tih djela. Odabrao sam djela koja imaju snažnu formu tako da mogu izvesti skladbu i tada svirati vlastite varijacije na nju. No, istu sam zamisao imao u izvedbama svih skladbi na albumu, iako su nastale u raznim razdobljima.

Neka od djela klasične glazbe, posebice ona koja sam odabrao, oblikovana su poput jazz standarda. Odaberem melodiju – to može biti bilo koja melodija iz, primjerice bebopa, ili nekog standarda – i oko njezine forme gradim izvedbu. Koncept je isti. Scriabin je iznimno blizak jazzistima posebice u harmonijama. U nekim njegovim harmonskim progresijama nalazimo sličnosti s jazzom. No, za mene je Bach, od svih klasičara, najbliži jazzu.

Kad sam odrastao bio sam pod utjecajem majke koja je učiteljica glasovira – stara ruska škola. Ona je utjecala na moj odabir klavira, ali moj je otac imao mnogo jazz ploča. Zato u mom glazbenom životu postoji toliko različite glazbe. Logično je, stoga, da to utječe na glazbu koju stvaram. Glazba koju me podučavala svirati ostala mi je cijeloga života kao nadahnuće. Iz nje crpim pojedine dijelove i koristim u svom glazbenom svijetu, bez obzira radilo se o harmonijama ili melodijama. To je svakako jako utjecalo na mene. Na ovoj se ploči osjeća najviše tih utjecaja.”

Zahvaljujući klasičnoj naobrazbi Eldar svira opušteno i virtuozno, no ipak sa srcem jazzista, improvizirajući osjećajno, ali moćno. Iako dvadesetčetverogodišnjak, u njegovim se u izvedbama osjeća zrelost, između ostalog i zahvaljujući iskustvu što ga je stjecao svirajući s uglednim jazzistima poput McCoya Tynera, Herbiea Hancocka, Wyntona Marsalisa, Rona Cartera…

O tome kako je to postigao rekao je: “Moja majka zna kako započeti s učenjem glasovira što je najvažnije. Kad počinješ s učenjem sviranja važno je da te netko nauči kako pravilno držati tijelo, ruke i prste, kao i kako pravilno koristiti mišiće. Usvojiš li na samom početku pravilno držanje nećeš morati ponovno učiti, što se mnogima događa. To od učitelja zahtijeva puno strpljenja i ljubavi prema glazbi i učenicima. Ta mi je naobrazba također pomogla da stvorim vlastiti zvuk koji je uvijek u mojoj glavi.

No, za moju je glazbu najvažnije da mogu naučiti nešto novo i taj dio nekog jezika, bez obzira odakle dolazi, upotrijebiti u svom sviranju. Uzimam te komadiće i njima obogaćujem svoje sviranje, svoj stil. Za me je važan sadržaj, kao i predstavljanje glazbe Zahvalan sam što mogu svirati za publiku. Što sam zreliji sve više shvaćam važnost usrećivanja ljudi svojom glazbom.”

Kao i na koncertu, u izvedbama uvrštenim na ovaj album osjeća se velika muzikalnost, ali i njegov nemiran duh, strast prema sviranju glasovira, bogatstvo zamisli koje bujaju, nadograđuju se jedna na drugu – nikako da završi rečenicu, ubacuje dosjetke, referira se na prethodnu misao, citira, parafrazira, varira temu, vraća se na teme – spontano, intuitivno, prepuštajući se trenutnom nadahnuću.

Takav uzbudljiv pristup Eldar je najjasnije ispoljio u, za solo izvedbe rijetko opširnoj, petnaestominutnoj interpretaciji skladbe “Rhapsody in Blue” koja je na zagrebačkom koncertu izazvala urnebesnu reakciju publike. Iako studijska, i izvedba na albumu, nakon vjerno dočarane teme koja sama nosi melodijsku ljepotu, vedrinu i dramatiku, nudi pregršt lucidnih ideja, glazbenih vragolija, zavrzlama, iznenađenja, promjena… Pod njegovim prstima glasovir se doima poput igračke, a njegova je glazba igra!

(Preuzeto iz Novog lista od 28. ožujka 2011.)