Iskupitelj ipak nije stigao

Sedamnaesti studijski uradak veterana Judas Priesta, “Redeemer Of Souls”, ugledao je svjetlo dana šest godina nakon prethodnog albuma, konceptualnog i dugačkog “Nostradamusa“.

Da odmah na početku priče zaključimo, novi možda nije bolji od prethodnog albuma, za kojeg su mišljenja fanova dosta bila podijeljena ali koji je ipak imao inicijalnu ideju, te su Judasi ponovno izbacili slabiji uradak. “Redeemer Of Souls” također je prvi studijski uradak na kojem je na mjesto gitarista iz originalne postave, K.K. Downinga, došao gitarist Richie Faulkner.

Nestrpljivo iščekivanje novog izdanja polagalo je nove nade u daljnje uspjehe veterana, koji su na kraju djelomično iznevjerili (ili zadovoljili) svoju publiku. Osim jako dobro dizajnirane naslovnice, novi album je prosječan, ako ne i ispodprosječan, te nije ispao toliko uspješan kao primjerice, Black Sabbathov prošlogodišnji “13“, čiji uzor Judasi mogu pratiti.Pjesme doista zvuče heavy i album doslijedno prati formu muzike koju su Judasi utemeljili i održavali tokom svih ovih godina, od osnivanja u dalekoj 1970. godini do danas. I naravno “Redeemer Of Souls” sadrži dobre pojedine trenutke i nije jedan od promašenih abluma, no pored toga, on ne nudi ništa što bi nas ‘zalijepilo’ za slušalice, i definitivno ne predstavlja povratak u stare, slavne dane benda.

Unatoč hevijani koja dominira u pjesmama, nedostaje one prave žestine, strasti, pjesme se čine generičke i neozbiljno izvedene, čak i djelomično dosadne. Slaba točka ovog puta su su čak i Halfordovi vokali, koji u pojedinim pjesama i dionicama zvuče doista kritično i amaterski. Naviknuti na Halfordove urlike, parajuće visoke tonove, teško je shvatiti što se dogodilo u pojedinim situacijama, jer Halford, vjerujemo, još ima snage za iznijeti onakve tonalitete koji su ga proslavili.

No, postoje određene situacije u kojima Halford ponovno, kao jednom davno, zablista svojim vokalima, primjerice u “Halls Of Valhalla” sa zaraznim refrenom. Uvodna pjesma “Dragonaut” je sasvim solidna s prosječnim vokalima, dok sljedeća, istoimena, puca od prosječnosti i bila je jedan poprilično loš izbor za najavni singl albuma, jer se za tu svrhu mogla naći i zanimljivija pjesma. “Cold Blooded“, podužeg trajanja, okarakterizirana je jednim od boljih stihova i emocijama koje njom dominiraju.

A da cijeli “Redeemer Of Souls” nije divan, tijekom preslušavanja pokazuju spora i ponavljajuća “March Of The Damned”, klišejna “Metalizer”, “Crossfire” koja je dobro izvedena, no s elementima bluesa zbog čega ju je nešto teže svrstati u opus Judas Priesta, te posljednja, emotivna balada “Beginning Of The End” koja bi bila puno prigodnija za sredinu albuma nego za melankolični završetak.

Nešto kraćim trajanjem i izbacivanjem pojedinih monotonih pjesama “Redeemer Of Souls” bi zasigurno pridobio na zanimljivosti i lakoći preslušavanja, te bi sigurno imao manji broj slabijih točaka. Ovako nam ovo izdanje ostaje tek kao prosječni uradak velikih zaljubljenika u heavy metal koji ga žive i rade, a barem tu situaciju i trud možemo cijeniti.