Brzo zaboravljiva mješavina r&b i hip-hopa

Kid Ink, pravim imenom Brian Todd Collins, na sceni se pojavio prije par godina, tada pod pseudonimom Rockstar. Prvi zapaženi mixtape “World tour” bio mu je ulazna karta za svijet hip-hopa.

Nakon toga uzeo je ime koje i danas koristi, a mixtape “Crash Landing” stvari je trebao podići na veći nivo, a u tome su trebali pomoći imena poput Roscoe Dasha i Meek Milla. “Daydreamer” i “Wheels up” bili su sljedeći mixtapeovi s još gostovanja poznatih, no tada još i ne potpuno afirmiranih imena poput 2chainza, Tyga, Sean Kingstona…Prvi pravi album “Up & Away” dosta je slabo prošao. No, ono što je proguralo Kid Inka bilo je uvrštavanju u utjecajnu XXL-ovu freshman listu, koja svake godine predstavi svijetu nekoliko novih imena koja bi po njihovom sudu trebala ostaviti dubok trag naredne godine. Naravno, pošto je XXL magazin koji se bavi hip-hop kulturom na korporacijski način, ono što je najbitnije pri tome izboru je prosperitet marketinga i prodaje koju glazbenici posjeduju. Baš, poput i ostalih nagrada poput Oscara ili Grammya gdje trenutna situacija u svijetu i količina uloženog novca u projekt određuje nominirane i pobjednike. Naravno, uvijek se u svakom izboru, pa tako i u onom XXl-a, nađe pokoji biser. Nažalost, Kid Ink nije takav.

Nakon takve prezentacije krenulo mu je i uspjehom singlova, pa i albuma. Sljedeći EP, nošen singlovima “Bad Ass” i ” Money and the Power” izvukao je Kida iz anonimnosti, dosta kritika bilo je pozitivno, iako se radilo, baš kao što i imena singlova sugeriraju, o klišeiziranim, prožvakanim temama koje ipak neki glazbenici, obrađuju kudikamo zanimljivije i zabavnije. U najboljem slučaju radilo se o lago pamtljivim, ali i zaboravljivim laid-back pjesmama sa solidnom produkcijom.

Novi, ovogodišnji album 27-godišnjeg momka iz Los Angelesa “My Own Lane”, premda ambiciozan i zanatski složen, nije ništa bolji. Ono što je najuspješnije ovdje su beatovi Futursitica, Danje , DJ Mustarda, Dzl-a i ostalih. Lagana mješavina pop-rock sampleova, slatkastih dionica klavira lagodne su za slušanje, pa ponegdje i izrazito zabavne. No, tekstovi, kao i lijeni flow Kid Inka ovdje služe samo da prođe vrijeme do melodičnih, no i mediokritetskih i brzo zaboravljivih refrena.

U singlu “Show Me” koji je komercijalna duša ovog albuma, čak i Chris Brown zasjenjuje Kid Inka. Čak ni veliki Pusha T u “Murda” nije posebno inspiriran. Što god neko mislio o Drakeu, kada se neko poput Kid Inka pojavi, koji isto tako miješa rap i pjevanje, jasno dolazi do izražaja koliko je prije spomenuti glazbenik i njegov posljednji album iznad, ne samo “My Own Lanea”, već i velike većine ostalih pretendenata na prijestolje ovog žanra.

Kid Ink je samo mediokritetski reper/pjevač, s nezanimljivim tekstovima koje jedino na trenutke vadi produkcija.