Dug put je pred ‘Wolfmotherom’ Stockdaleom

Nakon druge velike promjene u postavi Wolfmothera, jedini stalni član i frontmen benda, Andrew Stockdale, odlučio je raspustiti bend i nastaviti s radom pod vlastitim imenom.

Nakon što je snimio album s posljednjom postavom Wolfmothera i raspustio
ju, s novom postavom ponovno je snimio sve pjesme i izdao “Keep
Moving”, svoj prvi solo album.Osim velikih promjena u postavi, “Keep Moving” donosi značajne promjene u zvuku i stilu, u odnosu na “Wolfmother” i “Cosmic Egg” Wolfmothera. Iako su utjecaji iz ’70-ih i Andrewov pristup snimanju ostali nepromijenjeni, “Keep Moving” je laganiji, lepršaviji album, rađen u opuštenijoj atmosferi. U odnosu na jednolični, pomalo razočaravajući “Cosmic Egg”, “Keep Moving” je kvalitetniji, pristupačniji, a svojom raznovrsnošću izbjegao je monotoniju posljednjeg albuma Wolfmothera.

Album je otvoren posuđenim riffom iz “Can’t You Hear Me Knocking” The Rolling Stonesa u “Long Way to Go“, dobro razrađenim singlom, u kojem Stockdale otkriva formulu (snažan riff, mnoštvo prijelaza, visoke vokalne i melodiozne solo dionice) koju će slijediti većina pjesama na ovom izdanju. Svojom atmosferom, strukturom i prijelazima lako bi se uklopila u “Physical Graffiti” Led Zeppelina.

“Keep Moving” je pozitivan album, s minimumom mračne atmosfere, čime predstavlja privlačan album slušateljima u potrazi za laganim, opuštenim materijalom za slušanje. Upravo takve su naslovna pjesma albuma, druga pjesma albuma, “Somebody Calling“, te “Vicarious“, koje s producentske strane nisu izmučene, što ih čini uistinu laganom ljetnom zabavom.

“Meridian” i “Ghetto” prve su pjesme albuma koje slobodno možemo nazvati njegovim viškom. Rađene su po receptu većine pjesama s “Cosmic Egg”, ne donose baš ništa novo, a njihovo izostavljanje bilo bi neprimjetno, pa čak i poželjno, uzmemo li u obzir duljinu trajanja albuma.

Pjesma koja će se dugo pamtiti akustična je ljepotica “Suitcase (One More Time)“. Drugačija od većine dosadašnjih radova, sa stihovima koji odskaču od ostalih, te krasnim vokalnim dionicama, pobija sve kritičare koji osporavaju Stockdaleovu sposobnost pisanja i aranžiranja pjesama. Prava je šteta što se Stockdale zadovoljava puno jednostavnijim i slabijim pjesmama. Još jednu pjesmu, “Let Somebody Love You“, možemo ubrojiti u pjesme koje mogu privući velik broj novih slušatelja, što nikako ne znači da bi bila nezanimljiva i zahtjevnijim slušateljima.

Završetak albuma potpuno je prepušten folk i blues rocku, uz veliki doprinos usne harmonike, koju Stockdale prvi put koristi na nekom od albuma. “Black Swan” i “Everyday Drone” bitno se razlikuju od njegovih uobičajenih radova i siguran sam kako bi ih veliki broj potencijalnih slušatelja sa zadovoljstvom prihvatio, kada bi trajanje albuma to dopustilo.

Iako će ovim izdanjem sigurno zadržati dosadašnje, te steći nove fanove, uz sve propuste koje ono ima, Stockdale se njime ne bi trebao zadovoljiti. Komercijalno privlačnih pjesama, koje lako ulaze u uho, na “Keep Moving” ne nedostaje, međutim, Stockdaleu su potrebne velike pjesme, kojima bi privukao zahtjevnije slušatelje, te se izdvojio iz mnoštva sličnih glazbenika.

Danas je rijetkost poslušati ovako dug album u cjelini, a ako tome pridodamo često besmislene i jednostavne stihove u kombinaciji sa slabim pjesmama, nije teško zaključiti kako bi Stockdaleu dobra suradnja dobro došla. Uz suradnika koji bi izbacio bespotrebne pjesme s albuma (ovako ostaje osjećaj da se svaka ideja, bez obzira na kvalitetu, mora naći na albumu), te istu stvar napravio sa slabijim stihovima, Stockdale bi konačno izdao album koji bi bio bez mana na kritičnim područjima. Iako je puno napredovao, od takvog albuma trenutno je ipak daleko.