Dečki se vratili rock and rollu

Krajem devedesetih veliki boom vinkovačko-zagrebačke rock scene bio je na vrhuncu. Pokraj predvodnika pokreta Majki, koncertima i medijskom prostoru pridružili su se i Kojoti zajedno s još nekolicinom bendova. Punjenje koncertnih dvorana (od prepunog Doma sportova, pa sve do lokalne birtije u mom kvartu) i snimanja albuma poremetili su i alkohol i droge (kao što to uvijek logično ide uz pravi rock and roll) i sve se pomalo raspalo, a klinci su se više pozabavili Škorom i Thompsonom.

Goran Bare ipak je bio uporan i uzdignut iz pepela raznoraznih problema ponudio nam dva ispovjednička blues albuma. Preostali dečki imali su osjećaj da nisu rekli svoje zadnje riječi u rock sviranju, pa su osnovali novu tzv ‘supergrupu’. Alen Marin (ex Kojoti), Zoran Čalić i Kilmister (ex Majke), te Bobo Grujičić (ex Kojoti i Belfast Food) dobili su svojih pet minuta i snimili svoje materijale. Kao imena koja nešto znače na siromašnoj hrvatskoj sceni pozvali su razne prijatelje i na albumu ugostili imena kao što su Hrvoje Rupčić, Ervin Baučić i svesrdni pomagač na, meni omraženim Hamond klavijaturama Danko Krznarić.

Kako se i najčešće desi, najavni singl s albuma “Na nogama od stakla” je ujedno i prva stvar, kako ništa ne bi bilo prepušteno slučaju i kako bi se odmah dobila slika o zvuku i glazbenom stavu četvorke iz Elektrobude. Slijedi rokerski buntovnička “Ne postoje čuda” na kojoj nam Alen govori o skeptičnosti i “Bio sam svuda i gubio pravac” te “Rijetkima kompas je srce, a mnogima stomak“. S tim uvodnim notama vidi se da je još uvijek bend najlakše prepoznati po glasu pjevača, pa često podsjeća na tipične radove Kojota uz blueserski pristup Majki, iako se često potkrade velika sličnost s depresivnim i izgubljenim pjevanjem i tekstovima Gorana Barea. “Uhvati pet minuta” s promuklim glasom o ljubavnim jadima možda je, iako malo lakša, i najbolja na albumu, te uvodi u malo sporiji i zreliji dio albuma sa “Sanjam” i “Tražim“.

Uz par ‘kojotskih’ (“Ti me činiš sretnim“), te tipičnih rock and roll gitarističkih (“Dolje duboko“) komada odlazak u nepoznato i skroz nepotrebno je pjesma “Prsten” s banjom koja kao da je s američkog juga i žvakanja duhana uspjela dolepršati u hrvatsku i doživjeti svoju verziju na našem jeziku. Album završava brzom slovenskom obradom Pankrta “Totalna revolucija“. Album, ruku na srce, to baš i nije.

Uz napomene da kao singl nije izabrana najbolja stvar s albuma, te da na brzim pjesmama melodija pjevanja često zvuči djetinjasto, mora se reći da rokerima može biti samo drago što je ovakva ekipa odlučila nešto i snimiti. Nije to nešto novo, ali njihovi fanovi to su vjerojatno i htjeli i očekivali, pa su dobili tipičan rock-blues album iz siromašne hrvatske radionice.

U svakom slučaju, svima mora biti drago što ovakvi glazbenici ne rade u samoposluzi ili benzinskoj, već snimaju bilo kakav album, te time klincima pokazuju da se od glazbe ne smije odustati. Ovim albumom hrvatska klupska scena dobila je još par zanimljivih vikenda na kojima će se uz pivicu u ruci i dalje preslušavati o ljubavi i rock and rollu.