Bogovi im trenutno nisu skloni

Metalna opčinjenost skandinavskim mitološkim bićima i događanjima zapravo je više ukorijenjena u Njemačkoj, nego u Skandinaviji, iako su skandinavski količinski s godinama debelo prevladali.

No ipak, Nijemci se ne daju i sve se veći broj njihovih bendova priključuje hordama tzv. ‘viking metal pokreta’. Jedan od njih je i Thrudvangar, koji je u petnaest godina postojanja stigao do petog studijskog albuma. Thrudvangar je Thorovo kraljevstvo, a Tiwaz Bog zakona po germanskoj mitologiji, i to bi nekome možda moglo biti zanimljivo.

Ipak, koliko god da Thrudvangar ima većinu njemačkih predispozicija, uključujući upornost, a i jezik na kojemu pjeva, glazbena koncepcija, forma i struktura pjesama i više nego opasno naginje ka sjevernjačkoj školi. Konkretnije, mogli bi ga usporediti s Amon Amarth, na ovom albumu čak više nego na ranijim, s obzirom da nema klavijature, koje bi neke stvari, ako ne nužno boljima, onda barem napravile drukčijima i rasprostranjenijima. Ovako se većina toga svodi na kombinaciju grubih, osornih i sumornih growl/scream vokala i hevijaneriziranih gitarskih melodija s povremenim mračno ‘obojenim’ riffovima i razornošću zlovoljnih bubnjeva.Iako su sve pjesme prepune naboja, djeluju ratoborno, to je neoboriva istina, između njih devet nedostaje vrhunac, nedostaju ona koja bi vas jednostavno ‘pomela’ dok je prvi puta čujete. Upravo ono što Amon Amarth na svakom albumu ima. I to nekoliko puta. Skoro pa sve one zvuče kao da se jedna uzastopno ponavlja s tek nekim minimalnim preinakama, poput implementacija akustika, koje ne donose ništa po čemu bi pjesme učinile drukčijima.

Upravo taj akustični početak obilježje je pjesme “Tiwaz“, koja miksa srednje i brze death/black dijelove uz još jedan akustični period, “Sonnenwende” je jedina pjesma koju bismo mogli izbaciti iz kolotečne, i to zbog thrasherskog uvoda i izraženo melodijskog solo dijela, “Frei” zvuči kao loša kopija Amon Amartha, a na tom tragu je i “Des Kriegers Los“. Iz naslova je vidljivo da su tekstovi na njemačkom, no to nikako nije problem ovog albuma, jer to je segment u kojem se ne nalazi na ozbiljne probleme. Drugim riječima, spoj njemačkih tekstova i skandinavskog glazbenog izričaja zvuči poprilično sinhronizirano i koordinirano.

A ono što ostaje problem Thrudvangara jeste spomenuta jednoličnost, a ako žele da im sljedeći albumi budu bolji, nedvojbeno bi se trebali više okuražiti, ohrabriti i odmaknuti od modela kakav je već odavno postao unikatan i ne(po)djeljiv. Prvi korak u nečem takvome moglo bi biti vraćanje klavijatura, čime se ne bi dobila jedinstvenost, ali širina, to svakako bi.

Treba probati, nakon ovakvog albuma, teško da se nešto može izgubiti.