Bojovnici s otupjelim oštricama

Osam studijskih albuma u trinaest godina postojanja diskografska je bilanca njemačkog sastava Mystic Prophecy, koji bi isto tako mogao biti i grčki. Glavna sila i snaga, pjevač i kompozitor Roberto Dimitri Liapakis je tome razlog, no kako već godinama živi i radi u Njemačkoj, ipak je logično da bend ima i njemačko državljanstvo.

Uz Roberta, pokrenuo ga je i Martin Albrecht, koji su u to vrijeme bili članovi obećavajućeg prog-power benda Valley’s Eve, a dodatna poveznica s Grčkom bio je i gitarist Gus G., koji je napustio bend nakon tri albuma i posvetio se Firewindu.Tijekom godina postava je pretrpjela brojne promjene, pa je tako R.D. sada jedini originalni član, gitarist Markus Pohl stigao je 2004., basist Connie ‘Connor’ Andreszka i gitarist Constantine 2008., a bubnjar Tyronne Silva 2011. godine. Posredno ili neposredno, te su se promjene odrazile i na kvalitetu albuma, pa zadnja tri baš i nisu nešto i 4-5 godina unatrag Mystic Prophecyu se događaju dijametralno suprotne stvari nego do tada. Naime, u tom mu vremenskom periodu kvalitativna razina novih albuma rapidno pada, za razliku od onog između 2001. i albuma “Vengeance”, pa do 2007. i “Satanic Curse”, kada se ona sa svakim narednim albumom polako, ali sigurno uzdizala.

Prevelika koncentracija novih albuma u relativno kratkom periodu vjerojatno je također uzela svoj danak, jer ipak, nisu to osamdesete kada se svašta nešto moglo ponuditi i biti u kontinuitetu koliko-toliko osvježen i napet. Tako ispada da bi se sa zadnja tri albuma benda mogao složiti jedan koji bi parirao nekom od pet nastupnih. Istina, ima tu lijepih melodija, snage, oštrine, stilskih raznolikosti, no u globalu, album djeluje rudimentalno, potrošeno, samim time i pomalo zastarjelo, bez pravih ‘high-light’ momenata. Prije svega se to odnosi na riffove, koji kombiniraju hevijanersku čistoću i thrashersku surovost i grubost, no previše su predvidljivi, na momente i jednolični, većim dijelom jednostavni i skroz predvidljivi, nedostaje im mesnatosti, a isto bismo mogli reći i za eksplozivne, ali i iznurene, stotinama puta iskorištene solodionice.

Ritam sekcije uglavnom djeluju poticajno, uvjerljivo, impulzivno, produkcija također bude potentna i konkretna, ali sve se to nekako izgubi u slabašnoj konstrukciji pjesama koje ponekad djeluju kao da u njima nema dovoljno volje, želje i strasti. Još je prva polovica albuma probavljiva, no pjesme u drugom dijelu albuma uglavnom zvuče kao da su izgubile i ono malo oštrice što su imale. Ono što je konstanta su potentni, oštri i hrapavi R.D.-evi vokali, koji se često puta oglašavaju i u biješnjim, growlu sklonijim izvedbama, no za razliku od ranije, i njima kao da nedostaje više volje. Refrenska višeglasja također su prejednostvna, preprozirna, uglavnom služe za ponavljanja dijela teksta s naslovima pjesama, a ti, manje-više himnični refreni poprilično podsjećaju na UDO-ve, pa baš i ne postižu svoju svrhu da uzdignu pjesmu i budu njezin vrh (tipa onih u “Armies of Hell”).

Obećavajućim mračnim riffovima započinje “Killhammer“, srednjeritmična pjesma sa pristojnom koncentracijom žestine, ali i problematičnim, poviše opisanim refrenima. “To Hell and Back” je melankolična, atmosferična pjesma srednjeg i ubrzanog ritma s dosta akustika, dubokih baseva i melodičnih pjevanja, onako hitičnog potencijala, a “Kill The Beast” je brža i energičnija thrashy pjesma. “Hate Black” je uokvirena orijentalnim melodijama, a u srednjem ritmu sadrži dosta snažne heavy riffove, kombinatoriku clean i growl/scream vokala i grublje zborsko pjevanje u refrenima.

To bi bile pjesme iz boljeg, prvog dijela albuma, a drugi ih ima dosta koje su na tragu da budu dobre, ali nikako da im to uspije. “300 In Blood” otvaraju gitarske akustike, nakon čega dobivamo poluobećavajući thrash heavy, nešto solidniji thrash nudi “Angels of Fire“, “Warriors of the Northern Seas” je u početnom dijelu puna epskog naboja i snažnih gitarskih melodija, kao da slušamo Amon Amarth, no nastavak bude totalno smekšan i nezanimljiv. “Set The World On Fire” je jedva dobra heavy/power pjesma, koju izvlače osvježavajuće, relativno napete solaže i kombinatorne bubnjarske izvedbe, a obrada Ozzyevog klasika “Crazy Train” varijanta je milozvučnog komercijalnog metala.

Bilo za očekivati da se Mystic Prophecy nakon nekoliko uspješnih albuma malo spotakne, ali poznavajući kapacitete R.D.-a, čudno je da se još uvijek nije uspio uspraviti do kraja. Ovo što je ponuđeno na “Killhammer” albumu nije tako slabo ispalo po prvi puta i ne možemo se nadati da se dogodilo ili ‘omaklo’.

Treći put uzastopce stiže nam album ispod kvalitativnog ranga Mystic Prophecya i možda bi jedan malo dulji odmor dobro došao svima. I nama i njima.