Anđeo bez pola krila

Crni anđeo je Dave Jason, nastanjen je u Stuttgartu, glazbom se, barem pod tim imenom, bavi od 2007., a “In Brennenden Himmeln” mu je treći studijski album.

To bi bile kratke, najkraće moguće generalije ovog momka, koji je otpjevao i odsvirao skoro sve na ovom albumu. Kojeg bi mogli doživjeti kao više-manje klasično njemačko djelo sa dark atmosferom, gothic ambijentom i metal oštrinom. Dodajmo tome da se pjevanje na njemačkom poprilično dobro uklapa u mračni ambijent i sveopći pesimizam koji isijava iz tema o smrti, žalost, propasti, suicidalnosti i sličnih, dominantnih na ovom albumu.

Koji je mješavina mračnih, ali privlačno-pamtljivih melodija, dubokih, zagrobnih vokala s povremenim povišenim clean i zborskim pratnjama, zastarjelih Rammsteinovskih riffova, dosta finih, sofisticiranih heavy solaža, syntheva, pojačanih orkestralija, te umjerenih, uglavnom pravilno ritmičkih i brzih, katkad poludjelih blastbeat bubnjanja i bogatih baseva. Pjesme su same po sebi dosta slične i relativno jednostavno ispletene, uglavnom nude kombinaciju oštrih elemenata i gotičke mekoće, brzo se pamte i praktički da u njima nema padanja, ali niti dizanja tenzija. Sveukupno ih ima četrnaest, sa raširenom lepezom melodija i uglavnom brzih zabavno-veselih ritmova.S obzirom da su uglavnom slične, teško je među njima izdvojiti neke koje imaju više (ili manje) posebnosti. Možda bi od onih zabavnijih i neobvezujućih usudili se preporučiti “In Brennenden Himmeln“, pjesmu s jakom klavijaturističkom podlogom i zborovanjem u refrenskim dijelovima, pa “Der Untergang“, koja kombinira blage i oprezne syntheve s bombastičnim orkestralijama i neograničenom melodičnošću. Možda “Hymne Für Den Tod” s uvodnom kombinacijom visokih i niskih tonova na pianu i izraženo melodičnim solom, te još jednu neodoljivo memorabilnu “Rache“, s decentim folk melodijama.

Malo drukčije od drugih su grublja, Rammsteinovska “Psycho-Path“, pa ozbiljna, epična, zborom i orkestralijama ispečatirana “Im Schatten Des Todes“, brza i agresivna, gotovo ekstremna gleda li se na ostatak albumske pjesmarice, “Drachen Über Eden“. Highlight albuma bi bila orkestralijama nafilana, himnična, najmračnija od svih, “Schwarze Sonne“, koja kombinira mračna Daveova pjevanja i finoću soprana Johanne von Orleans iz sastava E Nomine, kojoj je jedina graška što povremeno podsjeća na “Sonne” od Rammsteina.

Na kraju će ispasti da ovaj album ima dovoljno dobrih pjesama i da mu je kvaliteta neupitna. I da, bilo bi tako da pjesme poput ovih ne čujemo gotovo svakodnevno. Pogotovo među njemačkim mračnjacima, koji očito ne mogu pomaknuti neke granice i postati zanimljiviji, uzbudljiviji i – eksperimentalniji. Za dobar album ipak treba više nego okružiti se vranama i(li) gavranima.