Boje su u vama

Kada neki metal bend ima pjevačicu, automatizmom se nameće zaključak kako se radi o nečemu s jakim simfonijsko/gotičkim nabojem.

Na tako nešto uče nas iskustva, skoro pa i nepisana pravila unatrag 15-ak godina, no u pravilima ima i iznimaka. Jedna od tih je frankfurtska skupina Arven, koja ne da na poziciji lidera benda ima ženu, nego je od šest članova čak pet predstavnica nježnijeg spola. Nježnijeg uvjetno rečeno, jer cure ‘peglaju’ po heavy metalu energiijom na način kojeg se ne bi posramili niti puno poznatiji bendovi s muškarcima u glavnim rolama.

Drugim riječima, Arven je bend koji razbija klišeje, jer se njihova glazba temelji na čvrstim heavy metal melodijama s utjecajima razigranog folka, zaslađenog powera, te uozbiljenih orkestralija. Dakle, metal bend s pjevačicom koji je najviše heavy/power, dosta manje symphonic, a jako malo ili gotovo ništa gothic (možda tek zbog romantičarskih dojmova), ako bi to netko možda očekivao. Nešto što se teško može zamisliti, no u globalu ovdje je točno to slučaj. Čak mu se ne bi mogao pripisati i neki bezgranični epski utjecaj, jer djeluje i dosta moderno, svježe, bistro i pregledno.Arven evidentno najviše stremi ka metalu i folku s nešto srednjevjekovnih nagona i puno melodija, emotivno/sjetnih piano i akustičnih dijelova, kao i izrazito agresivnih, čak goropadnih, atakirajućih gitarskih riffova koji su, sasvim očekivano, najsnažnije instrumentalno uporište albuma. Kad je u pitanju gitarski rad, svakako treba istaknuti i sveprisutne, raspojasane solaže, a među ritmičkim sekcijama bubnjevi su naprosto sjajni, univerzalni, bombastični, kontinuirano nabrijani i u najvećem dijelu brzopotezni. U bas gitarama nailazimo na izuzetno, čak neuobičajeno puno isturenih sviračkih dijelova, ne samo pukog podržavanja ritma i zadržavanja dublje atmosfere, a u pratećim pjevanjima, zborovima, orkestralnim dijelovima, te akustikama ili gudačkim segmentima na dosta diskretnosti, ali i puno ljupkosti, lagodnosti, te neizostavne napetosti.

Epsko-teatralnu atmosferu podgrijavaju klavijaturističke izvedbe, koje su u najvećem dijelu podređene podržavanju i davanju potpore, s nekim značajnijim orkestralnim i neoprogresivnim istupanjima. A vokali su, dođosmo napokon i do njih, pak posebna priča. Naime, klasični obučeni mezzosoprani Carine Hanselmann u najvećem dijelu nemaju tipično operno izražavanje, mada se nađe i toga, puno više djeluju prirodno, opušteno, duševno, samopouzdano i u potpunosti kompetentno, s punim melodijama, bez obzira što bi se moglo činiti da instrumentalna kulisa možda nameće neke druge kriterije. Tako kompletiran, album djeluje razigrano i nesputano, s jakim himničnim potencijalom, čemu pridonosi i izvorski bistra produkcija unutar koje se jasno razabiru pravilno posloženi tonovi.

Pedeset i jedna minuta trajanja mogla bi se činiti dugom, no zbog dinamičnih vokalno-instrumentalnih izmjena, ritmičkih raznolikosti unutar pjesama do čega dolazi nekako spontano, te njihove kompleksnosti, a bez robovanja progresivnim zahtjevima, niti u jednom se trenutku ne osjeća nedostatak kontinuirane napetosti i osjećaja neizvjesnosti. “Believe” je prekokrasan heavy/power pjesmuljak s kratkim usporenijim dijelom, nabijen prirodnjačkim solo i pratećim zborskim pjevanjima, gitarskom energičnošću i finalnom melankoličnošću uz bas i violinu, a “Don’t Luck Back” moćan je srednjeritmičan naslov s finom kolaboracijom gitarskog riffa i sola sa distorzivnim basom. “Rainsong” je jedna od pjesama s velikim udjelom emotivnih klavijatura i orkestralija predvođenih violinom, turobnijim baladnim ritmom u prvom, te srednjim ubrzanjem uz više snage u gitarama i vokalima u drugom dijelu.

“The One For Me” poliritmična je pjesma u kojoj gostuje Stefan Schmidt iz Van Canto i u kojoj vokali nisu baš nešto sinhronizirani, djeluju skoro pa skroz disharmonično, a razigraniji piano i bas s jakom orkestralnom podlogom noseće su konstrukcije još jednog melankoličnijeg, skoro sedam minuta dugog, ritmički šarolikog naslova “All I Got“. Folkom nadahnuti power/heavy instrumental “Cercle D Emeraude“, sanjiva “In Your Dreams“, s punim doprinosom akustika, te završna, dramatikom ispunjena balada “My Fall” istinski su vrhunci ovog albuma.

Prilično dobrog albuma, za kojeg su osim spomenute Carine zaslužne Lisa Geiß (bas), Ines Thomé i Anastasia Schmidt (gitare), Lena Yatsula (klavijature), te gentleman među damama, razarač Till Felden (bubnjevi).

“Black Is Colour ” je album kojim se djevojke (i momak) iz Arvena ni u kom slučaju ne moraju skrivati iza mase muških kolega, među kojima mnogi, usput rečeno, ne uspijevaju snimiti niti blizu dobar album kao što je ovaj. Moćan, melodičan, masivan, epski, prigušeno simfonijski i u svim segmentima konkretan da konkretniji skoro da i ne može biti. Sasvim dovoljno da ljubitelji ovog žanra o njemu ozbiljno razmisle.