Trebalo je proći trnje, kamenje i puno godina napornog rada da bi 30 Seconds To Mars izašli iz sjene činjenice da im je pjevač popularni glumac Jared Leto.
Ne samo zato što stoji pored njega na pozornici i dijeli dobro i zlo u
studiju, s gitaristom benda bilo je zanimljivo popričati i radi nemalih
veza s Hrvatskom. 
Tomo Miličević je bosanski Hrvat rođen u Sarajevu i brat još jednog uspješnog Miličevića – supermodela Ivane. U potrazi za boljim životom preselili su u SAD, no Tomo ni na tren ne zaboravlja svoje korijene, a jedna od većih želja trenutno je odsvirati koncert ovdje, kod nas, u svojoj državi…
Tomo, pobjegao si iz kaosa Sarajeva i onda slučajno pobrao metak u SAD-u. Kako si uspio prebroditi jednu takvu ludu ironiju?
Sve što mogu reći je da sam ludo sretan što stvari nisu prošle još gore. Inače sada ne bismo ni imali prilike pričati o muzici 30 Seconds to Mars i našem novom albumu “This is War“. Jedino što nam sad preostaje je – zasvirati u Hrvatskoj!!
I ti i tvoja sestra ste postali poznati. Misliš li da ste napravili dobar potez odlaskom u SAD?
Ma tko je poznat?! Ja sam glazbenik kao što sam oduvijek i bio, a ona je glumica kao što je oduvijek i željela. Naši roditelji su nam samo htjeli pružiti život s više prilika i više izbora od onoga kako smo prije živjeli. Sretan sam dolaskom u SAD jer mi je to pomoglo da postanem čovjek kakav sam sada, ali najbitnije je što nikada neću zaboraviti od kuda zbilja dolazimo!
Možeš li uopće zamisliti život da ste ostali u Sarajevu ili Hrvatskoj?
Zamišljam to konstantno! I ništa ne bi bilo drugačije – i dalje bih bio glazbenik! Jedina razlika je da bih vjerojatno svirao tamburicu u nekoj turbo-folk grupi.
Kakav utjecaj na tebe je imao uspjeh tvoje sestre, a onda i sviranje u bendu s poznatim glumcem? Srećom, 30 Seconds To Mars su zbilja nadišli Jaredovu filmsku karijeru, ali je ipak zanimljivo biti u pozadini nekog velikog imena. Je li to prednost za tebe i bend?
Ma to je toliko stara priča da je već smiješno slušati tu temu. Jedino što je bitno je da su ljudi odlučili sami i pronašli nešto za sebe u našoj muzici. Ljudi su odlučili slušati 30 Seconds To Mars upravo zato što smo to – složna braća koji samo žele stvarati muziku zajedno. Svatko tko je ikada bio na našem koncertu, ili slušao našu muziku zna da je to istina. A oni ostali – dobrodošli su da nam se pridruže.
Jednom si spomenuo da su na tebe dosta utjecali Nirvana i Pantera. Kakva je danas situacija s tvojom omiljenom muzikom? Tko te oborio s nogu u zadnje vrijeme? Neki novi album koji obožavaš?
Moj najdraži bend ikada su Deftones! Oni su uspjeli na jedno mjesto staviti sve što je divno i moćno u muzici. Neki novi zanimljivi bendovi, i totalno zabavni za slušanje su Phoenix, Dommin, Neon Trees i Dillinger Escape Plan. Volim svakojaku muziku tako da mi je teško nabrojati samo neke, pa sam, eto, nabrojao zadnja četiri koje sam slušao prije nego sam odgovorio na ovo pitanje (smijeh).
Svaki bend ima onaj trenutak kada zbilja uspije, ali u životu nisam uspio dobiti nečiji dojam koji dobro opisuje njihov trenutak kada su zbilja shvatili ‘jebote, ovo se zbilja događa!’ Možeš li ti to opisati za 30 Seconds To Mars? Znam da je to sa spotom za “The Kill”, ali ima li neki posebni trenutak?
Hm, mislim da još uvijek čekam taj trenutak! Pretpostavljam da je nešto slično bilo kada smo svirali u Londonu u Wembley Areni – tamo mi se dogodio taj neki trenutak prosvjetljenja. Trenutak kada se sjetiš svog teškog rada kroz koji ste prolazili da biste stigli do ovdje. Shvatiti da si u stanju rasprodati koncert te veličine i tako daleko od kuće. Stvar je u tome što, kada si dio toga, dio benda, onda samo vidiš posao koji vas još čeka. Često pokušavamo stati i uživati u trenutku uspjeha, kako nam ne bi samo pobjegao bez da uhvatimo barem malo vremena za uživanje u plodovima rada.
S “A Beautiful Lie” ste malo pretjerali s dužinom promocije (spot je izašao gotovo dvije godine nakon albuma). Kako ćete se postaviti s ovim albumom? Sigurno postoje i neke nove stvari.
Hm, ne znam razumijem li tu riječ ‘pretjerivanje’. “A Beautiful Lie” je izašao 30. kolovoza 2005., krenuli smo na turneju prije toga – u svibnju. Zadnji spot za taj album je spot koji smo snimili na Sjevernom polu i izdan je pri kraju 2007., dvije godine nakon izlaska.
Što se tiče “This Is War” znali smo da moramo složiti najbolji album što možemo. Trebale su nam pune dvije godine napornog rada da ga snimimo i jako smo zadovoljni rezultatima. Svi ciljevi koje smo si zacrtali s njim su već ispunjeni. ‘Summit’ vokali, tibetanski redovnici i odabir pjesama. Znamo da smo složili album s kojim možemo biti ponosni i to je jedino što je bitno. Sada je u tijeku taj lijepi i zabavni dio u kojem sviramo te pjesme diljem svijeta za svoje prijatelje i obitelj. Sada uživamo nakon dvije godine posla.
Taj album zbilja pokazuje malo više eksperimentiranja s instrumentima. Što se tebe tiče – imaš ulogu i basista i gitarista. Kako to da ste se odlučili za moderniji zvuk (ako se uopće slažeš s time)?
Jednostavno sam se zaljubio u zvukove instrumenata koji čujem negdje u pozadini mog života. Kada sam svirao violinu i učio klasičnu muziku, uši su mi uvijek naginjale prema novim stvarima. Pretpostavljam da je progresija bila skroz prirodna, pa čak i nezaustavljiva.
Što se tiče “This Is War“, i Jared i ja smo uvijek voljeli svirati bas, ritam i solo-gitaru, klavijature itd. Jared instrumentima pristupa kao dijete, uopće ne želi znati kako funkcionira i koji je ispravan način za sviranje. To je dio te magije, jer nije ograničen nikakvim pravilima. S druge strane, ja sam školovani glazbenik i razumijem kako posložiti stvari. Zato smo super ekipa.
Obožavam raditi muziku s Jaredom i Shannonom, jer se konstantno guramo prema naprijed i prema kreativnosti. Tako i pronalazimo nove stvari i nove načine kako nešto napraviti. Ne bih to želio mijenjati…
Napomena: Navikao je Tomo dobivati ‘ta dosadna pitanja’ o činjenici da svira sa Jared Letom, ali pitanja za intervju su na putu do njega morala proći svojevrsni menadžerski filter, pa je intervju jednostavno skraćen bez upozorenja i bez međusobnog dogovora koja pitanja ostaviti, a koja procijeniti viškom. Ovako, dobili smo odgovore na prvih 9 pitanja, a na ostale odgovore pričekat ćemo dok 30 Seconds To Mars ne dođu u Hrvatsku. Nadamo se – uskoro!
Intervju odradili: Domagoj Puzak i Edo Plovanić
