The Sisters of Mercy nakon 14 godina vraćaju se u Zagreb. 5. će studenog u Boćarskom domu održati koncert (prebačen iz kluba Boogaloo). Britanski novovalni/post-punk bend nije objavio album još od trećeg studijskog albuma “Vision Thing” iz 1990., no posljednjih godina vratili su se stvaranju te su objavljivali nove singlove.
O sjećanjima na prvi koncert u Hrvatskoj, solo projektima i The Sisters of Mercy danas razgovarali smo s Benom Christom, gitaristom The Sisters of Mercy, još od 2006. godine, koji je aktivan u još nekoliko bendova.
Poslije američke turneje imali ste nekoliko europskih koncerata i jednomjesečnu pauzu. Sad ste ponovno na turneji. Kakav je osjećaj vratiti se na turneju? Kako ste?
Eto, ponovno na turneji. Na njoj uvijek postoje izazovi i nagrade, kao i kod svakog posla. Međutim, mi smo sretni zbog dobre ekipe. Neki od članova ekipe su s nama već dugi niz godina. Imati takvu ekipu i podršku obožavatelja je svakako dobro iskustvo za nas.
Sisters of Mercy imaju dugu i čvrstu vezu s hrvatskom publikom. Albumi benda uvijek su u Hrvatskoj bili dobro prihvaćeni, a tu ste već i nastupali. Jedan je bio u vrijeme kad si se pridružio bendu. Jesi li svirao na tom koncertu u Zagrebu? Sjećaš li se kakvih posebnih trenutaka s tog koncerta?
Da, bio sam u bendu onda. Mislim da je to bilo 20. lipnja 2006., u Staroj klaonici. Imam dobra sjećanja na to vrijeme, posebice na američku i europsku turneju. To mi je u ono vrijeme bilo novo i uzbudljivo iskustvo. Tada sam praktički počeo putovati svijetom s bendom uz kojeg sam odrastao. Hrvatska publika je na tada na koncertu bila jako zahvalna i strastvena. Jako sam sretan da se u istoj postavi vraćamo u Hrvatsku, sa svim promjenama i nadogradnjama koje smo napravili kako bi bolje rezonirali s publikom.
Još nisam svirao u Hrvatskoj s nekim drugim bendom. Međutim, jednom prilikom sam putovao vlakom između Hrvatske i Slovenije. To je bilo zanimljivo. Mislim da sam tada putovao nekakvim “party vlakom”. Mislim da je to bilo u vrijeme nekakvog festivala u Sloveniji. Tamo sam putovao tadašnjoj djevojci, koja je živjela tamo. Sjećam se kako su ljudi u vlak ulazili s pivom, kako su svirali gitare i partijali. Svakako zabavno iskustvo.
Kako se osjećaš kad vidiš toliko darker/goth, no vrlo raznolike, publike na vlastitim koncertima?
Volim sve naše fanove. Mislim da je jedna od pozitivnih strana benda ta, što privlači praktično cijeli spektar obožavatelja alternativne kulture. Bend će privući metalce, punkere, slušat će ga oni koji slušaju goth, indie, emo, rock, industrial – svejedno je. Kad god pogledam u publiku, vidim toliko različitosti. Posebno mi znači što se naša glazba može uklopiti u toliko različitih podžanrova. The Sisters of Mercy će razumjeti tu muku što znači biti outsider – zato se trudimo da naši koncerti budu sigurno mjesto za sve outsidere. Stoga, apsolutno volim sve naše fanove dok uživaju na našim koncertima.
Novog albuma nije bilo više od 30 godina. Možemo li očekivati novi album?
Napisali smo mnogo pjesama posljednjih godina. Njih izvodimo i na svojim koncertima. To su pjesme poput “I Will Call You”, “But Genevieve”, “On The Beach”, “Eyes of Caligula”, “Show Me”, “Black Sale”, “Here”, “When I’m On Fire”, “Don’t Drive On Ice” – lista ide u nedogled. Publika je vrlo dobro prihvatila naše pjesme. Trudimo se objediniti svoju diskografiju u nekakav moderni izričaj.
Dakle, tu se spaja bendov repertoar kojeg sam slušao kad sam odrastao (posebice prva tri albuma) i sve što sam napisao s bendom. “But Genevieve” je jedna od pjesama u kojoj publika uživa; ima brzi tempo, post-punk štih ranih 80-ih, iako se u njoj miješaju i primjese modernog. Kad sviramo “But Genevieve”, vidim da publika uživa u pjesmi, iako je ne poznaju.
Kako napreduju tvoji drugi glazbeni projekti?
Sviram u još jednom bendu, Diamond Black, u kojem sam vokalist i gitarist. Prošle godine smo izdali singl “Through the Misery”. Sljedeće godine se nadamo objavi EP-a, kao i albumu. Diamond Black mogu opisati kao kombinaciju synth darkwavea i stadionskog rocka. Mnogo vremena provedem pišući tekstove za Diamond Black. Tekstovi obično govore o anksioznosti, depresiji, alkoholizmu i mentalnom zdravlju općenito. Vrlo često unutar sebe imaju pozitivnu notu osnaživanja. “Through the Misery” objedinjuje sve što slušatelj može očekivati od benda.
Što misliš o novoj darkwave sceni? Trenutno ima mnogo novih darkwave bendova i, iako se ne radi o najvećem žanru na svijetu, ima strastvenu bazu obožavatelja.
Ljubitelji darkwavea često posjećuju naše koncerte. Krasno je vidjeti publiku od približno 18 do 25 godina kako dolaze [na koncerte] i kako se i svojom odjećom, odnosno svojom estetikom trude biti dio koncerta. Također, dobro je vidjeti i crossover darkwave estetike s LGBTQ+ estetikom. Androginost, rodna fluidnost se vrlo često kod naših koncerata miješaju s darkwave estetikom. Kai, gitarist, koji sviraju s nama ovu turneju mnogo pridonose tom miješanju svojim izričajem i svojim stilom. Često vidim tu prije spomenutu skupinu fanova od 18 do 25 godina kako gledaju Kai kao nekakvu inspiraciju. Vidim to uzbuđenje kada Kai dolaze na scenu i predstave svoj stil.
Koje darkwave/goth bendove pratiš? Slijediš li i druge žanrove?
Slušao sam mnogo darkwave/goth bendova odrastajući. Obožavam Killing Joke, The Cure, Depeche Mode, Nine Inch Nails. Slušam i recentnije darkwave/goth bendove. Na primjer, obožavam The Birthday Massacre, koji je počeo svirati pred kakvih dvadesetak godina. Drab Majesty su također fantastični. Imali smo prilike na američkoj turneji svirati s par fantastičnih bendova, koje ne bih nužno svrstao u darkwave/goth okvir. Recimo, A Primitive Evolution i The Cloud of Ravens.
“Disintegration” The Curea jedan je od mojih najdražih albuma; njega sam naveo i u svojih 5 najdražih albuma kad sam pisao članak za SPIN. To je album kojeg se sluša od početka do kraja. Album je također vrhunska lekcija u muzikalnosti, pisanju tekstova i skladanju. “Disintegration” je moja referentna točka. U materijalu Diamond Blacka se vrlo često isprepliće The Cure i Killing Joke.
Povijest veže Sisters of Mercy uz The Mission. Ne samo zbog prijašnjih članova, već i zbog činjenice kako su Sisters of Mercy u Hrvatskoj nastupili točno svake godine kad je nastupio The Mission i obratno. Jeste li kao bendovi povezani?
Osim Richarda Vernona (basist The Missiona od 2003. do 2008., op. a.), nisam upoznao nikoga iz The Mission. Richard i ja smo prošlu godinu proveli na turneji zajedno. Svirali smo za Rickyja Warwicka (gitarista Thin Lizzyja, The Almighty i Black Star Riders). Richard i ja smo se krasno slagali na turneji, dijelili smo čak i hotelsku sobu zajedno. Često smo proveli večeri pijući čaj i slušajući radijske emisije. Jednom prilikom smo u sobi uz prigušena svjetla, čaj i klasičnu glazbu uživali uz kolače. To bi u biti bila neka naša interpretacija divljih, heavy metal backstage priča kakve su imali, recimo, Mötley Crüe.
Trenutno je setlista benda kompilacija najvećih hitova benda. Koliko često mijenjate svoju setlistu?
Trenutna setlista kombinacija je najvećih hitova, nekoliko opskurnosti iz različitih albuma i novih pjesama. Trudimo se mijenjati svoje setliste po nekom svojem načinu. Na primjer, pjesmu iz albuma “Vision Thing” bi po tom sistemu zamijenila kakva druga pjesma iz istog albuma. Pjesmu izdanu u kasnim 90-ima ili oko 00-e će zamijeniti pjesma izdana u istom razdoblju. Kod novog materijala ćemo nove pjesme mijenjati novima. Zbog interneta publika može naučiti tekstove pjesama putem snimki na YouTubeu.
U zadnjih 10-15 godina drastično se je promijenila kvaliteta snimki. Praktički više ne postoje one snimke snimane starim telefonima, u kojima se niti nije mogla prepoznati pjesma. Kad pogledam u publiku, vrlo često vidim kako publika pjeva i neobjavljene stvari. Često si mislim – “Kako, dovraga, znate tekst? Pa to još nismo niti objavili!” Jednom prilikom sam pitao jednog fana kako poznaje sve tekstove našeg novijeg materijala. Bio je u svojim dvadesetima. Odgovorio je kako na putu do faksa sluša YouTube playlistu, na kojoj se nalazi novog materijala benda. Posebno mi je drago da publika sluša, prepoznaje i pjeva i naše novije stvari.
