Došao je i taj dan, vrhunac ovogodišnje ponude mračnjačkog zvuka, kultni The Sisters Of Mercy ponovo u Zagrebu.
Zagrijavanje, britanski dvojac The Virginmarys, bubanj i gitara/glas, krenuli su pred već dobro popunjenom dvoranom. Još jedan u nizu sastava s minimalističkim pristupom, samo dva člana, dobrim energičnim nastupom pokazali su koliko kvalitetne buke mogu napraviti samo dva čovjeka, i koliko ponekad manje može biti više. Iako je svirka bila vrlo dobra i pjesme dinamične i zanimljive, publika nije pretjerano reagirala, što djelomično pripisujem nepoznavanju pjesama jer predgrupa je iz nekog razloga izostala iz najavnih tekstova. Do kraja solidnog nastupa uspjeli su pridobiti i pokrenut publiku, a među desetak odsviranih brojeva našli su se “Running For My Life”, novi singl “Where Are You Now?” i kao završetak njihovog seta “Bang Bang Bang”.
Pauza nakon predgrupe je djelovala predugo, nakon dugih 14 godina čekanja, nestrpljenje u publici je raslo i dobro smo se nasmijali na jedan “Ajmo Andrija!” komentar koji se iskrao iz publike. Prilikom izlaska Sistersa na binu, uz početne taktove “Detonation Boulevard”, kreće i euforija u publici. Uslijedila je nova i činilo se manje poznata “Don’t Drive on Ice” i iza nje su odlične “Ribbons” i “Alice” opet podigle atmosferu. Na licima su izmiješani izrazi oduševljenja i nevjerice.
The Sisters Of Mercy čarolija je u tijeku, u današnjem obliku, uz karizmatičnog Andrewa hladan i čvrst ritam vodi Doktor Avalanche, a postava je stjecajem okolnosti malo izmijenjena, i posebno se ističe neobičan Kai na gitari. Set lista je dobro izmiješana s dosta novih pjesama, koje publika djelomično poznaje, ali hitovi su tu dobro raspoređeni i održavaju energiju na nivou.
Bezvremenska “Dominion/Mother Russia”, i istokalibarske “Marian” i “More” izazvale su svaka novi val euforije, i uz po koju staru i većinu novih pjesama dovele nas do kratke pauze i bisa. Bis je bio svijet za sebe, sastavljen od tri kultna hita “Lucretia My Reflection”, Temple of Love” i “This Corrosion”, od kojih se ne zna koji je bio glasniji i na kojem su se ljudi više rasplesali, Andrew taj dio nastupa gotovo da nije trebao ni pjevati.
Bilo je tu puno očekivanja, uglavnom prevelikih. Bis je vjerojatno bio približna slika kako su nastupi Sistersa izgledali na njihovom vrhuncu, što su tada rijetki od sinoćnje publike imali prilike vidjeti.
Objektivno, prolazna ocjena. Ipak smo uživo imali prilike čuti darkerske evergrine od autora glavom i bradom. Izvedba nije bila savršena, treba tu biti iskren, od toga nas dijeli proteklih 30 godina. Gotovo pola seta sastojalo se od novijih pjesama, a treba biti svjestan da je i veliki dio publike došao čuti njihove najveće hitove, pa recimo na odličnu energičnu staru “Ribbons” nisu ni mrdnuli, jer je većinom ni ne poznaju.
Subjektivno, dobar koncert. Za one koji znaju cijeli opus starijih i poneku noviju pjesmu, i koji su imali bolji osjećaj što mogu očekivati. Tu je i plus za hrabrost što Sistersi nisu išli na sigurno i “best of” set listu nego rizičnije s puno novijih pjesama, a mogli su jer imaju s čim. Često je baš taj krajnji dojam prilično vezan za početna očekivanja, koja su za sinoćnji koncert bila ključna.
