Umjetnik koji nakon dugog, kvalitetnog, kreativnog i samozatajnog rada tek u proteklih nekoliko godina doživljava komercijalni uspjeh, a koji nije na njega negativno utjecao; glazbenik koji svoj glazbeni i umjetnički uspjeh mjeri osjećajem koliko je uspio izraziti sebe i dati se publici, glazbenik koji je potpuno posvećen glazbi i živi s njom i za nju – Tedi Spalato govori o svom profesionalnom životnom putu.
Kako ste zadovoljni sa zadnjim albumom?
To je intimistički album, sukus svega što sam do sada radio i živio. I kao takvog ga mogu ocijeniti i o njemu govoriti samo u svoje ime. Ne mogu govoriti u ime svih koji su na albumu radili, osobito ne o uspješnosti albuma iz njihove perspektive. Drago mi je što sam na ovom albumu ostvario suradnju sa mnogim dragim glazbenicima – Tamarom Obrovac, Marijanom Banom, Jurom Stanićem… 
Ne mogu govoriti o brojkama, tiraži jer to za mene nije mjerilo umjetnosti i uspjeha. Ja nisam komercijalan umjetnik. Ne koncipiram albume sa željom i namjerom veće prodaje, niti imam pristup da je jedna pjesma na albumu vodeća, da je hit, a da ostale popunjavaju prostor. Moji albumi nisu hitovi koji će se slušati nekoliko mjeseci i pasti u zaborav. Imam drugačiji odnos prema glazbi. Na albumu niti jedna pjesma ne odskače po kvaliteti od druge. Nastojim da u njima prenesem kao izvođač i autor poruku koja će trajati duže. Na albumu su surađivali vrsni glazbenici koje iznimno cijenim i čiji se senzibilitet i ukus poklapa s mojim. 
Ovaj je album uvelike sa primjesama jazza koji me i prije privlačio, ali je sada došao do većeg izražaja zahvaljujući doprinosu Ante Gele, a i Arsena Dedića. Pjesme nisu posebno pisane za mene, osim kod Dedića, već smo se jednostavno našli. Pjesme su rezultat mojih stavova i shvaćanja. Možda bi bilo drugačije da sam samo izvođač, možda bi tada pjevao drugačije pjesme. Međutim, ja sam i skladatelj, to je moja, može se reći i sreća i nesreća, ali to uvjetuje moj drugačiji odnos prema stvaranju i izvođenju pjesama. Albumom sam zadovoljan i mislim da nije naporan. Moje pjesme nisu nametljive i može ih se odslušati od prve do zadnje, barem se nadam.
Dalmatinsko narječje zastupljeno je gotovo u svim pjesmama?
Da, koristim i neke izraze, kao što su oni u pjesmi “Dalmatino”, povišću pritrujena, te na zadnjem albumu u pjesmi “Patimenti” i drugima koji se više ne koriste u svakodnevnom govoru. Na coveru zadnjeg albuma nalaze se tekstovi pjesama, nakon kojih je i mali rječnik za objašnjenje pojedinih riječi. Ono što mi je bila želja je, barem malo doprinijeti očuvanju dalmatinskog identiteta i izvornog dalmatinskog govora.
Ipak ste spomenuli da na posljednjem albumu nema toliko tradicionalne dalmatinske pjesme i da je zaokret napravljen prema jazzu.
Da, ovo je sad nešto potpuno drugo. Zanimaju me različiti pravci i različita glazba. Nisam isključivo vezan uz jednu vrstu glazbe. Isprobavao sam različite glazbene pravce i okušavao se u njima. Dosta sam godina radio studijski, taj dio nije bio tako komercijalan i poznat široj javnosti. To je trajalo jedan duži period u mom životu. Sada sam zadovoljan kako se stvari razvijaju i neobično sam zadovoljan suradnjom s Aquaruis Recordsom i zahvaljujem im ovim putem na suradnji koja je iznimno dobra, ugodna i plodna.
Vaš samostalni koncert 2002. u Splitu na Peristilu bio je izniman događaj koji se rijetko ponavlja. Treba se zaista poklopiti puno stvari da se dogodi jedan tako velik i uspješan koncert. Mislim da se nekoliko puta u udarnom terminu prikazivao na HTV-u. Tu ste izvodili i druge autore npr. Erica Claptona – “Tears In Heaven”…
Ta se pjesma nije slučajno tamo našla. Bilo je to u vrijeme kada su mi se u obitelji dogodili tragični trenuci i ta je pjesma izraz moga tadašnjeg stanja. Inače, koncert je zaista uspio, jedino mi je žao jer je trebao izaći kao i live album, ali zbog nekih tehničkih poteškoća nismo bili u mogućnosti to realizirati.
Imate puno publike tu na ‘kontinentu’?
Da, to je pokazao moj prvi veliki koncert u Zagrebu, u Lisinskom 1999. godine koji me zaista ugodno iznenadio. Pokazalo se da ima zaista puno ljubitelja moje glazbe i ovdje, u Zagrebu. Iznenadilo me da je moja publika i ovdje brojna. Nije lako napuniti Lisinski i ispuniti zahtjeve koncerta takvog tipa. Zadovoljan sam tim koncertom.
Vaši počeci…kako ste počeli svirati gitaru…
Sa tri godine svirao sam usnu harmoniku… O ranom interesu za glazbu dokazuje i anegdota kada sam se kao dvogodišnji dječačić zavukao pod poklopac susjedinog klavira. Stavio sam uši na žice, no kako je i dalje pokušavala svirati dobio sam upalu uha. Već kao mali svirao sam mandolinu, pohađao duže vrijeme muzičku školu, usavršavajući se vokalno i svirajući na više instrumenata.
Kad sam imao 12 godina prepoznao me Ljubo Stipišić, kojemu puno dugujem. Zahvaljujući njemu radio sam od malih nogu u mjuziklima. Kasnije smo svirali rock glazbu u bendu, pa onda crnačku duhovnu. Pisao sam glazbu za kazališne predstave i glumio u “Splitskom akvarelu” i “Maloj Floramy”. Sudjelovao sam na festivalima. Početkom osamdesetih sam bio u grupi More. Tu sam bio i vokal zajedno s Doris Dragović. Potom, 1986. se s Meri Cetinić dogodila “Konoba”.
Godine 1990. objavio sam album “Gospode moj”. Prva više medijski popraćena pjesma je “Sve ću preživit” s albuma “Kao da se vrime zaplelo u švere”. Raniji album “Dalmatinska pismo moja” nije bio medijski previše eksponiran. Pjevao sam i u klapama, a tijekom niza godina radio sam u studiju sa raznim autorima. To je razdoblje označilo i intenzivan rad s instrumentima i na vokalu, a što je kao iskustvo utjecalo na moje poimanje glazbe i otvorenost za sve vrste glazbenog izričaja.
Razgovarala: Koraljka Sansović
