Tedi Spalato: “Marjan se treba zaštititi kao Hyde Park u Londonu ili Central Park u New Yorku”

3712

“Ja sam vezan za Mediteran. Po prirodi sam lirski tip, tiša varijanta, introvert. Kad nastupam, više imam osjećaj da pjevam za sebe”, riječi su kojima bi splitski skladatelj i pjevač Tedi Spalato opisao svoju osobnost te način razmišljanja i stvaranja. Njegov novi album “Kadenca” je ‘vani’, a pokazuje Spalata u tradicionalističkom svjetlu. Kao i ovaj intervju uostalom.

Jedno od najčešće postavljenih pitanja je: u čemu se ovaj album razlikuje u odnosu na prethodni?
Ovaj album je jednostavan, relaksirajući, asketski napravljen i čist. Svaki ton i harmonija ima svoje mjesto, ogoljen je. Pjesme su čiste i jasne. To je otklon prema tradicionalnom shvaćanju dalmatinske pisme.

Inspirirao me Split, moj rodni grad. Cijeli album je zaokružena priča o Splitu. Na ploči ima novih autora koji su se jako dobro uklopili u moj izričaj, generacijski su mlađi od mene, nisu ni Splićani, a napravili su sjajnu pjesmu za mene.

Bio jednom jedan muzičar čije su pjesme jako hvalili. U magazinu Times”su njegovu pjesmu čak usporedili s eolskim kadencama. Nakon mnogo godina, gospodin je priznao ‘Do dana današnjeg ne znam što su eolske kadence. Mislio sam da je to vrsta egzotičnih ptica’. Bio je to John Lennon. Možete li nam pojasniti što je to kadenca da ne umremo u neznanju?
Kadenca je u glazbi ukras, koji oplemenjuje završetak i nagovještava kraj. Kadenca na neki način rezimira djelo, a u pjesmi “Kadenca” se koristi u kontekstu života i predosjećanju kraja.

Na zadnjoj pjesmi na albumu, “Marjanu”, gostuju Blanka Vlašić i Mario Ančić koji recitiraju neke stihove. Što vas je potaklo da ih angažirate?
Pjesma je otpjevana a capella. Ja sam postavio vokale. U prvom dijelu čelo odsvira tri vesele note. A onda flauta odsvira tužnu notu, malu tercu. Blanka Vlašić i Mario Ančić recitiraju, jer se neke stvari jednostavno trebaju prenijet’ – Marjan se treba sačuvati.

Sad se izdaju građevinske dozvole i za 5 godina pretvorit će se u kvart kao i svaki drugi. Stalno se gradi i gricka se njegovo podnožje. Bilo mi je vrlo bitno da poznati, dokazani ljudi, čiji se dio karijere ne bi dogodio da nije bilo Marjana, prenesu poruku. Razgovarao sam s Blankom i Mariom: koliko je tamo treninga održano, koliko je dilema tamo bilo. Drugim riječima, Marjan je dio njihove povijesti.

Marjan se treba zaštititi kao Hyde Park u Londonu ili Central Park u New Yorku. To je poruka kazana autoritetom mladih ljudi koji su se dokazali. Mislim da je veća snaga da se to kaže nego da se to otpjeva.

Muziku podržava

Određeno ste vrijeme svirali u grupi More, kroz koju su prodefilirali Oliver, Meri Cetinić, Doris Dragović, Danijel Popović i Jasmin Stavros. S obzirom da je bilo mnogo muzičara različitih umjetničkih stremljenja (što su pokazale njihove solo karijere), kako je grupa uspijevala egzistirati? Je li to bila demokracija ili je netko bio šef?
Ja sam tada bio jako mlad, a i nisam se dugo zadržao u toj grupi, možda tri godine. Bilo je dosta ljubavi prema svirci tada i mnogo se sviralo. I mnogo smo se družili. Slobodan M. Kovačević je bio autoritet u bendu. On je imao najveće iskustvo, najveće znanje i viziju kao producent i aranžer.

Jasmin Stavros je tada bio bubnjar i to jako dobar bubnjar. On je tada puno vježbao, čak mislim da je neko vrijeme polagao na Berkeleyu. Posebno se sjećam da je u jednom periodu taj bend sjajno zvučao, pogotovo zbog kombinacije basa koji je svirao Kovačević i bubnjeva koje je svirao Stavros. Za onaj zvuk koji smo mi tražili, tada nije postojao bolji bubnjar nego Stavros.

Grupa More je u tom periodu, kad sam ja bio tamo, bila zamišljena kao vokalni duet, Doris i ja. Dosta sam tada naučio, mnogo smo koristili višeglasno pjevanje, slušali smo dosta muzike: Steely Dan, Creedence Clearwater Revival, Earth, Wind and Wire, soul…

Što je s dugogodišnjim članom grupe Slobodanom M. Kovačevićem (govorimo o čovjeku koji je napisao glazbu za pjesmu “Konobo moja” i pjesmu “More”)?
On živi u Podgorici i producent je na njihovoj nacionalnoj TV. Povremeno dođe u Split pa se vidimo.

Dosta ste nastupali po festivalima, kako to uspoređujete nekad i sad?
Festivali su nekad uistinu bili centar zbivanja. Festivali su bili način promocije pjesme i na određeni način smotra glazbe, najrespektabilniji čimbenik glazbenih događanja, a danas to nije slučaj. Splitski festival je svojevremeno bio brand, a tijekom sedamdesetih je imao i međunarodni ugled.

Bila je čast pojaviti na Splitskom festivalu: vi pjevate na hrvatskom, a Shadowsi na engleskom . A danas, ti snimiš pjesmu, sutra je na Internetu.

Je li Internet ubio festivale?
Ne. Festivali nisu više potreba kao što su nekad bili. Danas je puno veća ponuda glazbe. Danas je sve skupa postalo instant. Informacije, partiture, glazba, sve je postalo jako dostupno. U tom moru informacija i dostupnosti, treba znati kvalitetno odabrati. Koliko sve skupa čovjek uspijeva zadržati razinu kvalitetne percepcije, to je pitanje.

Jednom sam pročitao vašu izjavu da kad čovjek ide skladati, da tu mora biti neka bol ili patnja. Mora li čovjek nužno patiti zbog svoje umjetnosti?
Između ostalog da, ali patnja je jedan od elemenata spoznavanja svega. Treba nas nešto zasvrbjeti i zaboljeti da budemo motivirani da krenemo stvarati. Češće će se dogoditi pjesma kod čovjeka koji vapi za nečim, nego kod onog koji je zadovoljan. Umjetnost bi trebala biti lakmus, reakcija na ono što donosi život. Možda ja pripadam tom tipu ljudi koji nose jaču dozu nostalgije, rezignacije, tuge…

Kad smo kod nostalgije, rezignacije i tuge, vaša najpoznatija stvar je “Sve ću preživit”, a i u ostatku opusa dominiraju pjesme koje bismo, čisto stilski gledano, svrstali u ladicu koja bi nosila ime dalmatinske balade. A dalmatinskih balada ima hrpa. Sad imam jedno pitanje: Dalmatinska kuhinja je vrlo zdrava, Jadransko more je relativno nezagađeno, ima mnogo lijepih otoka, mnogo sunčanih dana u godini, postoje veliki turistički potencijali, zašto toliko kuknjave ima u Dalmaciji?
More je sudbinska stvar, to nije samo doć’ na 15 dana i okupat’ se. More je kontakt sa svijetom. More ti nudi da preživiš, ali pred silom zvanom more moraš biti ponizan. More te pomiluje, a s druge strane od pamtivijeka su ljudi živjeli u oskudici. Tu su stalno neki odlasci, a dolasci su rjeđi i ako se dogode. Možda je to genetski preneseno na mene i možda je to najbolje opisao Ljubo Stipišić Delmata u pjesmi “Dalmatino, povišću pritrujena”.

Prokomentirajte izjavu zadarskog kantautora Ante Perkovića: “Dalmacija je magična pilula, to je rješenje za sve. Obično je tu neka teška muka. Stereotipni Dalmatinac je baš đubre, ali je jako osjećajan. On ide na more, navigaje, žena mu maše s mula, on je vara, ali je jako osjećajan, uopće nema kosti, sav je feeling. Na kraju, s obzirom da mu je život sav težak jedino rješenje je mati Dalmacija, nek’ ti kamen bude kušin, ali sine voli Dalmaciju – to je lobotomija. S druge strane je Dalmacija kolijevka kulture. Tu su neki ljudi koji su bili nevjerojatno dobri u globalnom smislu, kroz povijest, izumitelji, pisci, veliki ljudi. Ali sad je tu neki čovjek u trenirci i kanutijeri i predstavlja da je sad on simbol Dalmacije ili je to neki nogometni klub. Neka to postoji, ali nemojte to gurati u kulturnu ponudu. Ne znam koliko nisko možemo pasti. Imam velikih problema s Dalmacijom, i sa stereotipima u Dalmaciji, protiv toga se baš treba boriti, ne želim biti čovjek koji se definira maslinovim uljem, stinom, morem, ribom, solju, gradelama, vitrom, pismom. Neka sve to postoji, nemam ništa protiv toga. Ali ne želim podržavati tu dalmatinsku gradela-kulturu, čak i kad se to dobro radi.”
Ja iz svojih koordinata ne mogu izaći, niti želim. Ne mogu zato što nemam moć, a ne želim, jer mislim da ono što moje koordinate čini takvima kakvima jesu, nosi nešto dobro. Mislim da čovjek ne može postići nikakav pomak, napredak, ako nema uporište u prošlosti. Bez toga ne može se shvatiti sadašnjost, niti se može stvoriti ikakva vizija budućnosti.

Dalmacija je to što jest: ona nosi svoj povijesni rezon, ona nosi sadašnjost, i ona će imati nekakvu perspektivu. Za mene ne postoji ništa nebitno, sve je s nekim dubokim razlogom takvo kakvo jest i to se ne može promijeniti na globalnoj razini. Dalmacija jest specifikum, zato što je taj gospodin na takav način to rekao. Dalmacija ne može biti ni bolja ni gora, ali je moja, i kao takva mi je najdraža. Većinu toga što potječe iz nje, ja to prepoznajem kao dio mog tkiva, duhovnog, glazbenog, i ljudskog.

Na svima nama je da ako primijetimo da nešto nije dobro, da probamo na to ukazati, pomoći da stvar bude bolja. Kritika kao takva nije pozitivna, ona mora nositi ideju i viziju kako da nešto bude drukčije.

U pitanju tradicije Dalmacija je mnogo toga izgubila ono čime se mogla podičiti, u području glazbe i kulture. Ali ideja je da se to prizove i da se ne prepusti zaboravu. S ponosom kažem da je treba njegovati i da je treba obnavljati.

Poznajete i surađivali ste i s Ljubom Stipišićem Delmatom i s njegovim sinom Zlatanom Stipišićem Gibonnijem. Kako biste ih usporedili?
Priča je ista. Operacionalizacija je drukčija. Stipišić pripada jednom vremenu, načinu čeprkanja po etnomuzikologiji, starim napjevima, starom jeziku…

Gibo je to preuzeo, ne doslovno, ali na drugi način. Ja sam ga u kolijevci gledao, u trinaestoj godini, kad bih dolazio na probe kod Ljube Stipišića. Gibo je stasao na drugi glazbeni način, ali u suštini je ista priča. Kad Gibo pjeva “Temperu”, ista je stvar kada Stipišić pjeva “Testament”. Kad čuješ Gibu, znaš gdje je, kome pripada, odakle je.

Ista je stvar kod slikara, Bukovac je sve doživljavao na jedan način, a Murtić na drugi, ali za obojicu vidiš gdje su i kome pripadaju.

0 Shares
Muziku podržava