U Berlinu 21.7.1990. na tadašnjoj još uvijek “ničijoj zemlji” između Potsdamer Platza i Branderburških vrata (tu zonu je trebalo još pregledati zbog opasnosti od mina iz Drugog svjetskog rata) Roger Waters je sa svojom all-star postavom gostiju izveo album “The Wall (pardon, to je album Pink Floyda).

Koncert u produkciji Tonyja Hollingswortha i samog Watersa spada među najambicioznije projekte svih vremena – u produkciju je ulupano tada nestvarnih 8 milijuna dolara, Waters je uložio 500.000 dolara, posjećenost je bila između 200.000 (službena informacija) i 450.000 (procjena), koncert je prenošen preko satelita u 35 zemalja, gledala ga je (prema procjenama) milijarda ljudi, a politički moment – možda najznačajniji u novijoj europskoj povijesti, rušenje Berlinskog zida.

Muziku podržava

Watersov koncert nije bio jedini na tom prostoru u to doba. Otvaranje dijelova Berlina u studenom 1989. svojim su nastupima obilježili i Crosby, Stills and Nash, i Leonard Bernstein, čak je na staru godinu 1989. David Hasselhoff izveo pjesmu “Looking For Freedom” čiji je koautor imao umjetničko ime Jack White (ne taj Jack White), no čini se da je samo Waters osjećao važnost tog političkog trenutka. Ili nije? Prema anegdoti iz knjige “Kad svinje polete” Marka Blakea, pitali su Watersa 1988. ima li šanse da “The Wall” izvede uživo, Waters je odgovorio niječno, ali je dobacio da bi razmislio o koncertu na Berlinskom zidu, što je tada bilo neizvedivo. Je li Waters naslućivao promjene, ili je to rekao da se otarasi pitanja, nije skroz jasno, no kad je došla prilika, Waters ju je zgrabio objeručke.

Koncert Watersa u Berlinu pamti se iz simboličkih razloga

Pink Floyd je bio jedan od omiljenih b(r)endova onih mislećih ljudi koji su unutar zemalja Istočnog bloka tiho sanjali o slobodi. “Naučio sam engleski slušajući ploče Pink Floyda”, rekao je svojevremeno poljski ministar vanjskih poslova Radoslaw Sikorski u deluxe izdanju Davida Gilmoura “Live in Gdansk”. Drugi sastav drag tadašnjim tihim ili malo manje tihim disidentima bili su Rolling Stonesi, koji su bili omiljen sastav pokojnog češkog predsjednika Vaclava Havela, treći na toj svojevrsnoj top listi je Frank Zappa, po kojemu je jedna ulica u Berlinu dobila ime. Zanimljivo je da je Havel prilikom svog službenog posjeta u New Yorku posjetio kultni punk-rock klub CBGB.

Što se koncerta u Berlinu tiče, osim simboličkih razloga pamti ga se i po brojnoj publici, još uvijek je jedan od najposjećenijih koncerata ikad gdje su se prodavale ulaznice. Izvođači su se svojih honorara odrekli u humanitarne svrhe. Publika je žeđala za spektaklom svojih idola, a Waters je vidio priliku da podigne produkciju na još viši nivo te okupi do tad pomalo zapostavljeni krug poštovatelja. Rivalitet s relativno nedavno ostavljenima Gilmourom i Masonom još je imao okus povrijeđenih taština, tako da je Waters itekako bio motiviran da složi nešto do tada neviđeno. Okupljeni su koncert vidjeli kao vjesnika novog vremena, Waters se iz petnih žila trudio, komunistička partija u tada nestajućoj Istočnoj Njemačkoj je labavila svoj stisak. Bez veće cenzure je emotivno popraćen Watersov poklič “Tear down the wall!”. U takvom kontekstu, Watersov koncert u Berlinu nije mogao omanuti – bio je pravi čovjek na pravom mjestu u pravo vrijeme.

Od loše organizacije do jedne od najunosnijih turneja

A da je s organizacijske strane mnogo toga pošlo krivo – pošlo je. Postava koja je trebala izvesti “The Wall” uživo slagala se dugo, rokovi su probijani, bio je i štrajk radnika kojima je kasnila plaća za njihov rad. Na kraju, koncert je iznijela šarolika postava onih koji su mogli doći i koji nisu nužno bili prvi na listi za poziv. Na jednom mjestu su bili u to doba mladi lav Bryan Adams, vrhunska folk poetesa Joni Mitchell, utemeljitelji americane The Band, pop dama kričavog glasa Cyndi Lauper, kauboj iz Belfasta Van Morrison, neobuzdana Sinead O’Connor, domaće snage Scorpionsi i Ute Lemper, rock aristokratkinja sa slomljenim engleskim Marianne Faithfull i manekenka Jerry Hall.

Roger Waters - The Wall-Live In Berlin-1990
foto: Flickr

Poslije je izdan na nosačima zvuka i slike, no tržišni uspjeh je bio daleko ispod očekivanog. “The Wall”, Waters i sve ostalo je svoju potpunu gratifikaciju doživjelo nekoliko dekada poslije kada je “The Wall Live” postala jedna od najunosnijih turneja po zaradi, prihodivši gotovo pola milijarde dolara.

Iako je Watersov koncert s glazbene strane po mnogim kriterijima ispao neujednačen (najblaže rečeno), valja zapamtiti nastup Vana Morrisona na “Comfortably Numb”, kao i senzibilne Sinead O’Connor na “Mother”, a ljupke su vokalne harmonije Levona Helma i Ricka Danka iz The Banda, kao i doprinos trećeg bendovca Gartha Hudsona na harmonici i saksofonu. Zaključna “The Tide Is Turning” (s Watersovog “Radio K.A.O.S.”) je lijepo zaokružila ovu koncertnu večer.

Koncert u Berlinu kao važan međukorak u scenskoj razradi spektakla

Novo doba je kucalo na vrata, događala se situacija u kojoj su svi dobivali: granice su labavile, muzičarima se povećalo koncertno tržište na nekadašnju Istočnu Europu, žitelji te iste Europe su konačno mogli uživati u muzici svojih miljenika gotovo na isti način kao i oni na zapadu Europe, a nije zanemarivo spomenuti da se u poslovanja rock dinosaurusa poput Rolling Stonesa i Pink Floyda (i Rogera Watersa) ušetao korporativni kapitalizam: vrtoglave sume, veliki proračuni i još veća zarada, sve pod budnim okom prekaljenih poslovnih meštara. Uostalom, “The Wall” je počeo kao Watersova intimna priča, postao je prvo bestseller grupe Pink Floyd, pa film, pa koncert u Berlinu, zatim iznimno profitabilna turneja, i na kraju opera. Koncert u Berlinu je stoga bio važan međukorak u scenskoj razradi spektakla.

Otprilike mjesec dana kako je Waters s prijateljima simbolički pomogao srušiti zid u Berlinu, Rolling Stonesi su 17.8.1990. održali koncert u Pragu ispred 100 000 ljudi (Vaclav Havel je također bio prisutan na koncertu). U isto vrijeme je organizirano povlačenje sovjetskih tenkova iz Čehoslovačke. Netko je smislio najavu – krilaticu: “Tanks are rolling out, the Stones are rolling in”. Zidovi i restrikcije su padali u tom dijelu Europe, a u istoj noći kad se češka i slovačka publika veselila uz “Start Me Up” i uz početak novog doba u svojoj povijesti, cca 1300 kilometara južnije od Berlina i cca 1000 km južnije od Praga počele su rasti – barikade, koje su se pretvorile u zidove od kojih neki niti danas nisu srušeni. Na žalost, brzo su se zakotrljali i tenkovi.

368 Shares
Muziku podržava