Roger Waters „The Dark Side of the Moon Redux“: nikad ljepše pričanje kroz album

Recenzija albuma Roger Waters „The Dark Side of the Moon Redux“.

Nesnošljivost.

Upravo tom riječju mogla bi se opisati dinamika između preživjelih članova Pink Floyda. Dok se bubnjar Nick Mason još nekako i drži po strani, ovih godina rasplamsao se je ljuti boj između Rogera Watersa, mozga benda i Davida Gilmoura, duše benda. Uvrede koje pljušte na jednoj i na drugoj strani, kontroverza nad kontroverzom te stvari koje bi u nekom drugom kontekstu bile panaceja za žuti tisak su trenutno stanje nekad legendarnih Pink Floyda. Unatoč tome, ostavština Floyda je i dalje toliko (pa mogu reći i objektivno) legendarna, da nema tih marginalno rasističkih izjava i svađe Watersa i Gilmoura koje bi mogle zaprljati tu ostavštinu.

Jedna od osnova te ostavštine je svakako „Dark Side of the Moon“, legendarni album benda, koji ne treba nekakav posebni uvod. Osmi studijski album benda, koji je pomaknuo granice pisanja, aranžiranja, melodije u konceptu albuma jedan je od onih trenutaka gdje se uistinu može reći – nema dalje. Ili? Ima dalje – rekao je to Roger Waters, koji je album ponovno snimio te u njega dodao „mudrost 80-godišnjaka“.

Ponovna imaginacija albuma, također nazvana i „Redux“ nije ni približno toliko spektakularna koliko je original. U njoj nema spektakularnih gitarskih solaža, nema novih zamisli na ideju Gilmourovih genijalnosti na „Money“ ili „Time“. Tijekom skoro cijelog albuma, Waters dodaje izgovorene strofe iz svojeg opusa. Neki će reći kako se radi o nekom razvodnjenom, Rade-Šerbedžija pokušaju obilježavanja 50. godišnjice albuma. Ali eto, nije.

Grandioznost je u albumu zamijenila introspektivnost, mračnost i nježnost. Uvodna skladba „Speak to Me“ je u svojem originalu puls, koji spektakularno eksplodira u „Breathe“. U Watersovom izdanju, „Speak to Me“ je kompozicija, kroz koju recitira stihove iz „Free Four“, Floydove pjesme iz albuma „Obscured by Clouds“. „Free Four“ jedna je od prvih egzistencijalistički obojenih kompozicija benda, čiji tekst gotovo sigurno više pristaje Watersovoj verziji nego li instrumentalu.

Isto tako je Waters pogodio na „On the Run“ – na originalu je to također kompozicija sastavljena u glavnini od pulsirajućeg instrumentala, koji zvuči kao neka preteča techna. Ono što je u skladbi bila zvučna metafora za napetost, psihički slom, sada je pojačano genijalnim tekstom Watersa („You push on the footbrake as hard as you can/But the car keeps rolling slowly forwards onto the track/Or backwards over the cliff“). U biti, cijeli tekst je sam po sebi despotski tehnološka, izmrcvarena umjetnost koja jednostavno toliko dobro pristaje nastavku originala.

Album možete ili voljeti jer je autor pogodio temu albuma, ili mrziti zbog toga koliko apatično zvuči na mahove. Primjerice, „Breathe“ nije nikakav spektakl s uni-vibe gitarom i melankoličnim bubnjevima. Watersov „Breathe“ je spušten za jedan ton dolje, otpjevan s jedva nekakvim vokalima. Vokalne tehnike u „Money“, recimo, uopće ne postoje. U biti, zvuči još gore od prvih verzija pjesme, koje su nastale u Watersovoj šupi. Istu praksu nastavlja i „Time“, koji nema spektakularni refren s backing vokalima i septakordima odsviranima na svim instrumentima odjednom. Umjesto svega toga, dolazi nekakav mir, prošaran povremenom pedal steel gitarom te solom na violončelu.

Posebice dirljiva je obrada „Great Gig in the Sky“, koja ponovno počinje Watersovom poezijom. Ovaj put, ista je posvećena američkom pjesniku Donaldu Hallu, bliskom prijatelju Watersa. Hall je umro 2018. godine od raka sinusa. U pjesmi se je Waters referirao na svoj koncert u zagrebačkoj Areni, gdje je čitao Hallov esej „One Road“, koji je govorio o putovanju Halla sa svojom prvom ženom putem Jugoslavije u Atenu. Lajtmotiv „There’s only one road to Yugoslavia“ prošaran je tijekom cijele kompozicije. Cijeli album krasno oblikuje glazbena podloga, koja je nekim čudom ipak stavljena u drugi plan. Jonathan Shepherd na orguljama i klaviru, Joey Waronker na bubnjevima i Jonathan Wilson na gitari nisu nikakva zamjena Floydima, ali su i više nego dobro razumjeli zadatak.

„Redux“ albuma nije nikakvo vraćanje staroj slavi te slijepom nadanju da će se arene puniti u nedogled zbog nekoliko remek djela napisanih prije 50 godina. Ono uistinu ispunjava premisu „mudrosti 80-godišnjaka“, što se možda ne prikazuje u melodiji i aranžiranju, već tekstovima. Opće je uvriježena činjenica kako se glazbu sluša prije svega zbog glazbe, ali ovo je jedna od onih iznimaka pri kojima je svakako dobro pogledati tekst.

Ako se već možemo poslužiti tekstom Watersa, on se je u potpunosti pomirio s činjenicom kako mu manjka zraka i kako je korak bliže smrti. Ali upravo ta svijest čini „Redux“ toliko iskrenim, protočnim i jednostavno dobrim. I upravo zbog toga se slušatelj albuma toliko želi isključiti od svijeta, otići u neku nedefiniranu prirodu, povezati se sa sjećanjima koje nije stvorio i negdje u svom tom procesu jednostavno zaželjeti da Roger Waters konačno jednom zašuti.