Rade Šerbedžija: “Livio Morosin je naš Dylan”

Slavni filmski i kazališni glumac, profesor, pjesnik, glazbenik, Rade Šerbedžija, nakon četverogodišnje studijske stanke, izdao je ne jedan već tri nova albuma.

Na zagrebačkoj promociji dotičnih albuma – “Vrijeme je draga, vrijeme je”, “Live 2013. Rade Šerbedžija i Zapadni kolodvor” i “Zapadni kolodvor” istoimenog benda – Rade je otpjevao nekoliko pjesama i dao nam kratki intervju.

Šarmantan i staložen, Rade nam je stigao pričati samo o albumima, suradnjama, pjesmama i prijateljstvima…

Kako je došlo do suradnje sa Zapadnim kolodvorom za snimanje albuma?
Družim se s njima već tri-četiri godine, snimamo, družimo se, sve su to savršeni muzičari, divni dečki. Toliko su prijatni, opušteni, fantastični. Ideja je došla od njih jer su htjeli da zabilježimo naše druženje. Razmišljao sam kako da to napravimo, koje pjesme, i onda smo došli do priče u kojima ima nekoliko mojih pjesama, nekoliko obrada, nekoliko njihovih prijedloga…Prošlo je četiri godine od zadnjeg albuma. Što se događalo u muzičkom životu?
Po pitanju muzike sam samo imao koncerte sa Zapadnim kolodvorom, ponekad s Miroslavom Tadićem koji bi dolazio iz Amerike, i Vlatkom Stefanovskim, ponekad s mojim prijateljem Kemalom Montenom i to je uglavnom moj krug. Što nam imate reći o novom albumu “Vrijeme je draga, vrijeme”…
Ima nešto interesantno što bih htio reći o tome. To je možda prvi album u kojem sam se ja malo aktivnije uključio što se tiče snimanja. Prije kad bih nešto snimao bilo bi – dođem, otpjevam i odem. Sada nisam bio zadovoljan pa bih rekao “Ajmo još jednom, pa još jednom, pa daj da malo promijenimo intonaciju, ritam, daj ovo, daj ono…” Bilo mi je stalo do toga kako ćemo to završiti. Ovo je prvi takav album nakon toliko albuma koje sam napravio lijevom rukom. Iako ne mogu reći za te neke albume da sam ih napravio lijevom rukom, ali tako je bilo. Recimo kada sam album s Arsenom radio “Mnoge smo i mnogo voljeli”, snimili smo to u jedan dan (smijeh). Arsen me pozvao u studio, ja sam izgovorio sve pjesme, neke otpjevušio, i doviđenja (smijeh).

Imate na albumu nekoliko suradnji. Po kojem kriteriju birate s kim ćete surađivati?
S Liviom Morosinom surađujem dugo. Od našeg albuma “Orihi, Orihi” i napravili smo mnogo koncerata od Makedonije do Hrvatske i svih drugih država ex-Yu. S Liviom se divno družiti, on je jedan nadnaravni talent, savršen je. Zapravo mi ni ne znamo muzički što imamo kroz Livija. On je naš Dylan, neviđen je talent! Ali on sam ne drži do svoje promocije i uvijek se provlači u neki drugi plan, to je neki njegov stil, a zapravo je toliko senzacionalan i kompletan. Tako da sam užasno sretan što sam s njim radio i družio se. A onda sam počeo raditi s Miroslavom Tadićem u Los Angelesu, tamo smo živjeli i družili se. Poslije sam se ja preselio ovamo, a Tadić nije mogao dolaziti dvije godine pa sam odlučio naći muzičare s kojima mogu raditi nove pjesme i koncerte, pa me menadžer povezao s ovim dečkima iz Zapadnog kolodvora i bio sam oduševljen.

Zanimljiva je pjesma “Odlaziš, odlazim”. Koja je priča s tom pjesmom?
O toj pjesmi mogu reći vrlo interesantnu stvar. Pjesmu je napisao moj prijatelj Borislav Vujčić. To je bila pjesma koju su pjevali u predstavi koju sam režirao i igrao u njoj – “Hrvatski slavuj” ’89. godine u Gavelli. U to vrijeme smo se zezali i Boro je htio da se ta pjesma pjevuši u predstavi. Ja sam komponirao Borine riječi. Igrali smo se s tom pjesmom. Mokrović bi uvijek zasvirao na gitari tu pjesmu kada bi se sreli. Kada sam radio ovaj album, sjetio sam se te pjesme. Malo sam je promijenio, pa sam zamolio Marinu, ženu od mog pokojnog prijatelja Borislava, da nam malo pomogne i da malo dopiše pjesmu i onda smo je napravili ovako kako sada izgleda.

Na albumu je i Štulićeva pjesma “Meni se dušo od tebe ne rastaje”, koja sigurno ima svoju priču…
Tako je. U to vrijeme sam se dosta družio sa Štulićem. Zamolio sam ga da mi da jednu pjesmu za tu predstavu u Gavelli i onda mi je dao video snimku gdje je on odsvirao tu pjesmu. Kasnije se s tom pjesmom otvarala naša predstava na videu. A onda je on napravio svoju verziju te pjesme na svojoj ploči s nekim engleskim dodatkom. U ime tog našeg prijateljstva, kao neki hommage Štuliću, stavio sam je na svoj album.

Kako je raditi s djecom?
Ma super. Oni su svi nadareni. Nemam osjećaj ili potrebu da ih guram da uspiju, nego su svi bolji od mene (smijeh).

Imate dvije varijante pjesme “Vrijeme je draga, vrijeme je” na albumu…
Da, to znači da sam htio podcrtati tu pjesmu, te riječi i poruku ovom narodu. Prva verzija je samo s čelom, bez muzike, kako počnem a capella pjevati, bez muzike, to mi se sviđa, ali nije moja ideja, moram priznati. Nagovorio me moj novi prijatelj s kojim se družim zadnje tri-četiri godine, Damir Urban. Rekao je “Mooolim te počni to bez muzike.” Sviđa mi se to, ima stav. A druga verzija je nastala kao prava muzička obrada, daje neki r’n’r štih.

I sa Severinom ste surađivali na live izdanju…
Svi mi volimo Severinu, cijela nacija voli Severinu, pa i ja. Mislim da je ona potpuno super cura, jako inteligentna, šarmantna, talentirana, pjeva na poseban način, jako mi se sviđa kako pjeva sa stavom. Pjevanje je najgore kad je imitacija, ali kada netko ima svoj stav, kako to izvodi, to je onda interesantno. Po tome je jedan od najvećih pjevača, uz Arsena Dedića naravno, Drago Diklić. On je vrhunski interpretator i ima takvu divnu emociju. To ima i Severina, to nešto posebno. Bila mi je nekoliko puta gošća na koncertu, pjevali smo skupa, i opet ćemo. Ona je ozbiljna cura i zna da pjesma koju nas dvoje izvodimo ne može biti bilo koja pjesma, nego mora točno značiti što mi pjevamo zajedno i koja je to pjesma.

Imate li još nešto u čemu se niste do sada okušali, a htjeli biste?
Nisam se ja ni ovim htio baviti (smijeh)! To je došlo slučajno.