Jedan od naših najpoznatijih glumaca, legendarni Rade Šerbedžija, prošle godine zajedno s gitaristom Miroslavom Tadićem snimio je izvrstan album “Imam pjesmu za tebe“. U prvom, vrlo opširnom, intervjuu za Muzika.hr, glumac koji je utjelovio Nikolu Teslu i Vasu Ladačkog, ali takoder i Borisa the Bladea, Ivana Tretiaka i gospodina Milića, govori o novom albumu, Dediću, Arslanagiću, Balaševiću, Rundeku, Kubricku, kao i o mnogim drugim osobama i događajima iz svog života.
Kako je došlo do suradnje s Miroslavom Tadićem? U vašoj autobiografskoj knjizi “Do posljednjeg daha” piše da je do suradnje moglo doći već 2004., stoga zašto tek sad?
Tadića sam upoznao kad sam došao u Ameriku 2001. Upoznao nas je zapravo Vlatko Stefanovski, budući da su oni tada zajedno radili i svirali. Tako smo se počeli družiti. Sjećam se da smo tada u mojoj kući u Santa Monici napravili jedan program na koji smo pozvali puno prijatelja i ljudi iz biznisa. Napravili smo program s djecom, mojom i ljudima iz susjedstva, jedan program s Vanessom Redgrave, napravili smo nekakav antiratni program.
Počeli smo se družiti i večerati, pošto ja odlično pravim ribu na gradelama, ali i na neke druge načine, buzare razne, škampe i školjke na buzaru. A Tadić voli raditi brudet, to su ga na Prviću naučili. I tako smo u toj tuđini uvijek imali takve tople večeri, uglavnom kod mene jer on dosta daleko stanuje. I on bi uvijek nešto svirao, ja bi pjevušio. Tako da je zapravo on došao na ideju da napravimo album. 
Kad sam pričao s Miroslavom Tadićem, on je rekao da ste vi bili selektor pjesama?
Pa, zapravo, ja jesam bio selektor pjesama, ali Miro je taj koji je toliko inzistirao na Arsenu. Meni je to tada odgovaralo jer je to bilo vrijeme kad se Arsen jako razbolio, pa smo mu na neki način pjevajući njegove pjesme slali energiju. Miro je primjetio da je bilo vrlo interesantno što smo napravili Dedića na naš način, i stoga to zavrjeđuje da bude snimljeno.
I tako je to krenulo. Imamo mi još Dedića, ali ne bi imalo smisla da to sve stavimo, iako ja njega jako volim. Cijeli život volim njegovu glazbu i pjesme, tako da je bio red da to stavim na CD.
U vašoj knjizi kad spominjete prvi susret s Arsenom Dedićem, izgleda kao da ste ga se bojali, bili ste prepuni strahopoštovanja. Kakvi su vaši odnosi danas?
S Arsenom možeš biti prijatelj onoliko koliko ti on to dozvoljava. On je, kao svi umjetnici, malo osobenjak. Naše su relacije i zbog ove daljine svedene na jedan normalan odnos dva čovjeka koji su zajedno radili i prijateljevali. On je danas u jednoj fazi gdje je izbirljiv, što ja razumijem. Kažu da je i Mozart bio takav.
Zlatan Arslanagić je napisao naslovnu pjesmu vašeg novog albuma. On trenutačno drži knjižaru u Kanadi. Kako se obnovila suradnja?
E, kad bi Zlaja držao knjižaru! To bi bilo dobro. Zlaja radi u knjižari, a to je velika razlika. Zlaja ne želi više nastupati i nekako je ranjen svim što se na ovim prostorima dogodilo i to teško zaboravlja.
Je li onaj nastup u Manchesteru bio njegov posljednji?
Da, mislim da je to bilo njegovo posljednje javno sviranje. Naravno, kad ga ja posjetim u njegovoj kući u Torontu on onda uzme gitaru, pijemo malo oštrog pića – Zlaja voli oštra pića – i provedemo se lijepo.
Meni je jako žao što se on više ne bavi glazbom, jer nije on samo rock’n’roll svirač i pisac rock’n’roll pjesama, on je izuzetan kompozitor koji se razumije u film. Nekoliko filmova je napravio sjajno.
Tadić i Stefanovski su svirali i po Americi. Planirate li vi svoj projekt ‘izvesti’ vani?
25. siječnja imali smo koncert u novom teatru u Santa Monici. Bio je jako lijep koncert, ali napravili smo ga uglavnom za Amerikance. No, bilo je naravno i naših ljudi, jer čim su čuli da mi sviramo odmah su navalili. Ali da smo htjeli to napraviti za naše ljude, mogli bismo sigurno napuniti salu od tisuću ljudi.
Ovdje smo namjerno išli na Amerikance, da vidimo kako ovo što radimo korespondira s američkom publikom. Bilo je ljudi iz filmskog biznisa; bio je Phil Robinson koji je režirao fantastičan film “Field Of Dreams” s Kevinom Costnerom. Mnogim ljudima iz biznisa to se jako dopalo, a iznad nekih pjesama smo stavili i simultani prijevod.
Na koncertu u Murteru ste kazali da vam je glas puknuo od izvedbe Shakespearea na Brijunima; na koncertu u beogradskom Sava centru ste bili jako bolesni. Prati li vas nekakvo prokletstvo ili…?
Nije prokletstvo, nego se zaista tako dogodilo. U Murteru sam htio otkazati koncert, ali to je malo mjesto. Mladi ljudi su to organizirali, a i nisam se htio nikome zamjeriti. Odlučio sam napraviti repertoar lakših stvari, pustit ću svirače da više sviraju, ali na kraju je ispalo ok. U Novom Sadu i Beogradu sam imao ozbiljne probleme jer sam se zaista razbolio.
Sve je počelo već u Zagrebu, 24. i 25. prosinca nisam imao nastupe, ali onda me drmnula gadna gripa. 26. prosinca sam pod temperaturom pjevao u Celju, a 27. u Bjelovaru je bila hladna dvorana, i to me potpuno presjeklo.
U Novom Sadu sam imao dva koncerta u istoj večeri u njihovom velikom kazalištu, a ja sam jedva stajao na nogama, tresla me groznica. Đorđe Balašević je došao i vidio u kakvom sam stanju. Inače, on na mojim koncertima otpjeva jednu pjesmu sam, jednu otpjevamo zajedno, i tada ode. Naravno, neće remetiti red našeg programa svojim velikim hitovima (smijeh)! No, kad je vidio u kakvom sam stanju, on je pola sata ostao, zabavljao publiku, pričao im viceve, otpjevao dvije-tri pjesme – bio je briljantan.
Prije koncerta, kad je vidio u kakvom sam stanju, rekao mi je: “Budući da sam ja još uvijek tvoj redatelj, hajde ti malo odmori, a ja ću otvoriti”. I odsvirao je pola sata! Poslije sam kazao da nisam nikad mislio da će mi Đorđe Balašević biti predgrupa! Pjevao je na oba koncerta i spasio me.
Glumili ste u njegovom filmu “Rani mraz”. Kakav je Balašević kao redatelj?
Kao da je snimio već deset filmova. U sve što se treba razumjeti, on se razumije. Naročito je znao glumcima lijepo objasniti što bi htio postići. Briljantno, odlično!
Hoćete li mu vratiti uslugu te zapjevati na nekom od njegovih koncerata koje će održati u kazalištu Kerempuh?
Ja ga neću iznenađivati, jedino ako me pozove da nešto napravimo. Mislim da bi to moglo unijeti pomutnju, bolje da on to odradi sam.
Radili ste sa svjetskim filmskim veličinama, od Gershon do Theron, od Richiea do Kubricka, od Cruisea do Pitta? Znaju li oni za vašu strast prema glazbi?
Neki od njih sada znaju. Ja im to nisam nametao. Charlize Theron je bila iznenađena kad je bila na nekim našim partyima i kad smo Miroslav i ja zasvirali. Prije nego što smo došli u Hrvatsku, Miro i ja smo kod mene napravili koncert na koji smo pozvali naše američke prijatelje. Bila je i Leelee Sobieski, divna glumica, koja je mnogo puta bila na našim partyima. Tako da su bile oduševljene!
Pjevaju li neki od vaših filmskih kolega, a za to se ne zna?
Pjeva Val Kilmer, pjeva neki rock ‘n’roll. Naravno, pjeva Harry Dean Stanton i to genijalno! Ah, ah… On ima svoj bend. Ne znam pjeva li još, jer je ostario, ali prije nekoliko godina sam ga gledao u jednom klubu i to je senzacija!
Zanimljiva je scenografija na koncertima u Lisinskom i Murteru, koje sam gledao. Uvijek je tu stol, vino, intimna atmosfera, i vi uvijek idete među publiku. Jesu li to vaši zaštitni znakovi?
Pa i jesu, na neki način. Stol i vino na njemu je nešto što ja stalno imam na svojim koncertima jer na taj način želim da moj nastup bude što prirodniji i da se ja osjećam što prirodnije. S druge strane, publika voli taj moj polu-boemski način života, voli vidjeti frajera koji voli vino, to se njima sviđa.
To je onda i oblik marketinga?
Jest na neki način. Sjećam se da uvijek kad sam gledao koncerte Franka Sinatre da je on uvijek imao stolić, ali Frankie je imao i barmena koji bi mu donosio whiskey sa ledom (smijeh). Uvijek je tu stajao Jack Daniels i Cola sa strane.
Što se tiče mog ulaska u publiku, time želim potcrtati smisao mojih koncerata i zašto pjevam. Upravo zato što sam prestao biti glumac, na onaj intenzivan način na koji se to radi.
Dakle, izgubio sam svoju publiku. Ja ne mogu glumiti jer živim vani, a teatar je kolektivan čin. To je jedan od razloga zbog kojeg sam i napravio naš brijunski teatar, ali u posljednje vrijeme sve više odbijam nastupati u njemu, jer on već ima ime i popularnost. Želim da tu glume mladi ljudi. Ja sam glumio u prvih nekoliko predstava, sada održavam “Kralja Leara” jer je to već kultna predstava, a sve nove prepuštam mladim ljudima.
Stoga, kad radim svoje koncerte, kad silazim medu publiku, ja publiku moram dotaknuti jer je to jedna energija koju ja skupljam od njih i energija koju oni dobivaju od mene.
Vaša suradnja s Darkom Rundekom je počela 1985. na albumu “Mnoge smo i mnogo voljeli”, i ponovila se suradnja prošle godine u Krležinim “Baladama Petrice Kerempuha”. Kako se on snalazi u tome i kakav je on glumac?
On je vrlo interesantna, kultna pojava koja je izgradila svoj imidž čudnog frajera kojem dobro stoji gitara. Ja isto volim njegovu glazbu. Ali nitko ne zna da je on zapravo završio kazališnu režiju i da je on redatelj. On je sa mnom radio kao jedan od pomoćnika režije s kojim sam napravio Teatar Actor s mladim glumcima; prva generacija Mokrog, Cvetkovića, Šabana… oni su svi bili moja klasa.
Ja znam da je Darko taletirani kazališni redatelj, i ja sam htio da on sam radi “Balade”, jer ja sam to već jednom radio. Ali on se nije usudio da sam to radi, već me zamolio da to uradimo zajedno, što se ispostavilo jako dobrim. Nova verzija “Balada” bazirana je na mojim osnovnim idejama da se “Balade” odvijaju u krčmi, što se svidjelo i samom Krleži kad je gledao. Drago mi je da smo uspjeli napraviti tu predstavu i drago mi je da smo uspjeli Rundeka ubaciti da nastupa sa njegovom čudesnom violinisticom Isabel i da ide glazba uživo.
Rundek, Tadić i Arslanagić sviraju gitaru, no i vi isto znate svirati gitaru. Zašto ne svirate češće?
Sviram, ali dosta slabo. Sviranje sam mogao i poboljšati, ali kad sam počeo raditi koncerte uvijek sam uz sebe imao glazbenike koji to rade odlično. Ponekad, zbog šarma sam znao sam zasvirati. Ali, otkad sviram s Miroslavom, ni ne usuđujem se prčkati (smijeh). Jer, zašto da ja sviram kad on već svira sedam gitara!
Zašto ste za gošću na albumu izabrali April Guthrie?
April Guthrie smo uzeli da svira violončelo u “Oprosti, volim te”, jer nam je trebao taj ženski glas. Onda je ona to tako dobro napravila, a i inače se znamo dobro jer je ona Miroslavova djevojka i oni su već nekoliko godina zajedno. Naročito su mi se svidjeli njihovi čelo i gitara u pjesmi “Zajdi, zajdi, jasno sonce”.
Kako je proteklo snimanje albuma “Imam pjesmu za tebe“?
Većinu stvari smo snimali kod Mladena Miličevića koji je professor u Los Angelesu. Neke smo stvari snimili kod Miroslava kod kuće. Uvijek je bila opuštena atmosfera, došli bi kod Mladena u njegov odličan studio kad on ne bi imao studenata. Ali ima nekog šarma kad Miro u svojoj kući napravi mali mikrofončić i onda snimamo, a u pola nam susjed uđe s nekom pilom ili kosom kosi travu! O, majko Isusova, pa onda iz početka! (smijeh).
Snimili ste mnogo albuma; “Mnoge smo i mnogo voljeli”, “Ne daj se, Ines”, “Ne budim je tek tako”, “Neću protiv druga svog”, “Orihi, Orihi”… Kojeg bi izdvojili?
Najzreliji je i pjevački najbolji album “Imam pjesmu za tebe“. Osim njega meni je posebno važan album “Ne budim je tek tako” koji zapravo uopće nije ugledao svjetlo dana. On kad je izašao, bio je povučen iz raznih okolnosti već nakon mjesec dana. Ploče leže negdje u skladištu Croatia Recordsa. Ja bih također htio imati jedan primjerak tog albuma.
Također bih izdvojio album “Orihi, Orihi” zbog suradnje s Liviom Morosinom koji je jedan vrlo talentiran glazbenik i pjesnik. To su top tri.
Je li vam posebno drag neki soundtrack ili pjesma iz vaših filmova?
To je interesantno pitanje, ali ja se ne sjećam pjesama iz mojih filmova. Što se tiče glazbe, onda bi to zasigurno bila glazba Arsena Dedića za “U registraturi”, ta partitura je bila fenomenalna. Naravno, znaš da Arsen piše filmsku glazbu, ali tu je napravio nešto sjajno.
A od glazbe iz vaših američkih filmova koji biste soundtrack izdvojili?
Tu bih sigurno istaknuo glazbu iz filma “Svetac” koju je napisao Graeme Revell. Također bih izdvojio film “South Pacific” koji sam radio s Glenn Close i Harry Connic Jr.-om, koji također ima zanimljiv soundtrack.
Počeli ste pisati novu knjigu naziva “Green Card”. Kad ćete je završiti?
Ne mogu završiti knjigu jer svaki dan kartam satima remi u jednom malom kafiću u Los Angelesu. To radim kad ne snimam film. Kad snimam film ne mogu pisati, i tako ne mogu završiti knjigu.
Trebam još nekoliko poglavlja napisati, i točno imam u glavi koja; moram opisati smrt mog prijatelja Borislava Vujičića, smrt mog prijatelja Srđana Rajkovića, te moram napisati nesto o Terence Malicku i o tome kako me tri puta htio za film a nijedanput se suradnja nije ostvarila – jedan put jer se film nije snimao, drugi put jer je u zadnji čas zamjenio scenarij sa Stevenom Soderberghom.
Tu je trebao raditi Che Guevaru a ja sam trebao igrati jednu veliku ulogu nekog bolivijanskog generala. I sad treći put, trebao sam igrati oca glavnog junaka, kojeg je trebao glumiti Heath Ledger. Nakon toga su išli na Brad Pitta, ali na svu sreću nisam još dovoljno star da Brad Pittu glumim oca! (smijeh).
Odrasli ste u Vinkovcima, istom gradu iz kojeg su, primjerice, došli reper Shorty, dance grupa Colonia i rock grupa Majke. Jeste li čuli za njih?
Čuo sam samo za Majke.
Nešto detaljnije?
Bare je genije!
Da je Kubrick živ, biste li još uvijek bili u strahu od njegova mišljenja kad bi pročitao vaše tri pjesme koje ste preveli i ostavili na stolu njegove sekretarice?
(Smijeh) Bolje da nismo to komentirali. Kako da to kažem – Kubrick je bio toliki đavo! Nevjerovatan čovjek! Ne mislim da mu se ne bi svidjele, možda kad bi mu objasnio situaciju… S druge strane, ja sam imao prijevode tih pjesama, a njemu sam rekao da ih nemam. Ne može prijevod zamijeniti original.
Mislim, bilo je divnih prijevoda, ali kad je riječ o mojoj poeziji – ona je uglavnom vezana za ovo tu! Što bi njemu značila pjesma “Prijatelj ga kaže više ne poznaje”, shvaćaš? I to na engleskom jeziku. Vjerojatno mu ne bi značila ništa, jer to nas ovdje udara. Zato ja nisam pjesnik već manipulator poezijom.
