Neosporivo jedan od najboljih gitarista današnjice, Paul Gilbert, čiji je talent nesumnjivo umanjen imenima autoriteta, posljednje se dvije godine uz dva instrumentalna albuma etablirao među novom publikom, među kojom se potvrdio nastupom u zagrebačkom Boogaloou, a prije samog nastupa doslovce je mehanički odradio intervju u kojem je rekao malo i previše.
Ponekad čovjek više projicira govorom tijela i mimikom nego izrečenim, stoga je bolje da se drži onog zbog čega ga volimo – glazbe.
Lijep pozdrav, Paul! Pa, evo, za početak, s obzirom da si opet u našem gradu, kako se osjećaš?
Zapravo i dosta dobro s obzirom da mi se jutros povratio izgubljeni glas. (smijeh)
Već si dva puta s vodećim gitarističkim trojcem (Vai, Satriani, Petrucci) svirao na turnejama – 2001. i 2007. Možeš li opisati razliku između prve i druge turneje, uzmemo li u obzir da si na prvoj nastupio kao gost?
Pa prošlogodišnja je turneja G3 bila prava turneja, pokazao sam sebe, odradio preko trideset koncerata, dok sam na prvo jedva i nastupio. Bila bi to pojavljivanja od tri minute pa je stoga i sam dojam turneje neusporediv s ovom drugom, koju preferiram, jer je doista bila fantastična.
Svirao si sa Satrianiem. Kritika ga je s posljednjim albumom dočekala na nož. Slažeš li se da je posljednjih godina opao kao glazbenik?
Ne želim to komentirati i uopće pričati o Satrianiu.
Znamo da puno vremena provodiš i stvaraš glazbu u Japanu, koji te kao zemlja inspirirao više puta, no čini se da u glazbenom smislu ne utječe na tebe, kako to?
Aaaah, Japan. Pa stvar je više u fanovima koji su neočekivano i nevjerojatno dobro reagirali na glazbu Mr. Biga prilikom odrađivanja turneja diljem otoka. Obišli bi svijet, ali u Japanu bi uvijek bilo posebno, a uspjeh je bio nevjerojatan tamo.
U Americi su nas se brzo zasitili, opao bi nam uspjeh i popularnost, ali u Japanu je začudo rastao i onda se čovjek mora vezati. Kad netko na takav način odgovori na glazbu koju stvaraš jednostavno moraš biti zahvalan. O hrani da i ne pričam… (smijeh)
Upravo je u Japanu kreirana i dizajnirana tvoja gitara Ibanez PGM, isključivo za tebe. Jesi li i sam sudjelovao u kreiranju?
Naravno, ali ne toliko u dizajnu, dakle na nekoj estetskoj razini, već više na tehničkoj razini jer sam rekao što tražim i što želim. Nakon 15 modela nastalih posljednjih godina, jednostavno znaš što nedostaje da bi se napravila neka varijanta kombinacije heavy-metal RG gitare i jazz gitare.
Dodao sam neke svoje ideje, dijelove kako bi dobio kombinaciju s klasičnom glazbom na način da izbalansiram svoje ideje i njihovo znanje.
Nisam poštivao tradiciju prilikom izrade a ni u finalnom produktu. Jednostavno nisam htio heavy-metal gitaru, nego instrument koji će poslužiti sviranju u više glazbenih stilova, dakle u kombinaciji s jazz gitarom.
Zanima me zašto ti je trebalo preko dvadeset godina sviranja da snimiš prva dva instrumentalna albuma?
Iskreno, uopće mi se nije dalo upuštati u takvo što jer obožavam pjevati i kad bih morao generalizirati, općenito bih prije odabrao pravi bend s vokalom, nauštrb nekog instrumentalnog benda.
Ja sam veliki fan The Beatlesa i po meni su oni mjerilo pravog rock benda – pjevač, bubnjar, gitarist i basist. To je bend. Bez vokala jednostavno nešto nedostaje, ali usto sam i gitarist, instrumentalist – jako dugo sviram i pokušavam konstantno istražiti tu stranu umjetnosti i dati joj jedan jedinstveni element.
Možda je na jedan indirektan način tome doprinijela moja strast prema čvrstom rock´n´rollu. Ono što sam u svome posljednjem albumu pokušao ostvariti jest dojam da on može biti album i za vokalnu izvedbu.
(Menadžer je taman nakon što se Paul opustio signalizirao kraj, pa smo morali sve zaokružiti jednom elipsom) Puno toga bismo voljeli znati, no ono što se tebi definitivno mora atribuirati jest činjenica da ni u jednom instrumentalnom trenutku tvojega albuma nema dosade. Kako uspijevaš održati slušatelja uz ploču bez da se dosađuje uz sat vremena glazbe istih instrumenata?
Ha, čuj… uh, gdje si izvukao to pitanje? Pitaj me nešto što bih mogao odgovoriti… Teško i zanimljivo pitanje, a ja o tome nijednom nisam razmišljao. Smatram da je moj standard za sve – nanovo se otkrivati.
To je vrlo subjektivno jer imamo različite standarde i viđenja zanimljivog od dosadnog. I sami ljudi tako mogu biti dosadni ili zanimljivi. Iz ove je ploče vrlo očito koji su moji standardi, a dinamika i kontrasti najvažniji su od njih. Bez obzira na brzinu, dinamiku, ako čovjek ne koristi kontraste, suprotstavlja stvari jedne drugima nema tu spasa od dosade.
Možeš biti savršen glazbenik sa savršenom diskografijom, no bez inovativnosti ne možeš uspjeti. Upravo sam to pokušao dočarati albumom i samim njegovim naslovom koji kontrastira buka i tišina – dva ogromna kontrasta. Usto sve pokušavam začiniti dobrim funky melodijama.
