Nakon svake šutnje dolazi Gilbert!

Rijetki su slučajevi u glazbi da se nasljednik ‘prvijenca’ pokaže kao daleko sređeniji, kvalitetniji i jednostavnim riječima bolji uradak. A čemu onda navodnici? Pa, drugi instrumentalni (!) studijski uradak Paula Gilberta nazvan “Silence Followed by a Deafening Roar” ipak nije produkt čuda od glazbenika, već itekako iskusna gitarista u glazbenoj sjeni.

Međutim, doista mi je čudno kako je Gilbertu bila potrebna turneja G3 sa Satrianiem i Petrucciem, da kao čovjek izrazitih skladateljskih sposobnosti dođe do inspiracije.

No, bilo kako bilo, Gilbert je novim albumom iznenadio, ali ne i šokirao, nevjerojatnom tehnikom, koja, ipak na trenutke, podsjeća na legendarnog Stevea Vaia, što me, s obzirom na kumovanje, pomalo i čudi da nije svirao pod utjecajem Satriania. Možda je čovjek skužio koliko je Satriani opao kao glazbenik.

Svakako je nužan početak s “Eudaimonia Overture“, bolesno zaraznom melodijom, prepunom repriza i varijacija na Bacha, potpomognutih Mikeovim bassom i čini se kako se diskretno već pretapa ili nastavlja u nešto žešću “The Rhino” u kojoj se nadmeće s basom i bubnjevima, nešto istaknutijim u ritmičkom.

“Norwegian Cowbell” jedan je od bisera albuma, svojom old-school formom brzih i žestokih riffova električne gitare, čime mete bas-gitaru. Ono što se i ovdje posebno ističe jest melodioznost glazbe.

Jedna od dražih svakako je “Bronx 1971“, u kojoj Gilbert kao da kroz gitaru provodi polu-skrivene narativne dionice u kojima se bahato šepuri, ali ne na jedan iritantan, već funky način, što stvar čini apsolutno divlje-plesnom uz koju će ti se svaka djevojka poput kakve zmije priviti uz tijelo i upravljati njime kako želi. Također, iako kao pozadina, bubnjevi itekako naglašavaju čvrstoću melodije i tonaliteta, tako da ni u jednom trenutku ne modelira, već ga se (tonaliteta) konstantno drži.

“Suite Modale” promišljeno je najkraća stvar na albumu upravo zbog činjen ice da se radi o baladi, odnosno o jednom presjeku i naglašavanju simetrije albuma. Dakle, Gilbert njome smiruje slušatelja, ali sebe, pomičući se na marginu u korist piana koji naglašava melankolični karakter pjesme, koji u “I Still Have That Girl” prerasta u romantični karakter, za koji sam se pitao odakle ga znam – od istoimene pjesme Elvisa Costella. No, u instrumentalu Paula Gilberta zvuči daleko skladnije i bolje, unatoč da je definirana dvama instrumentima – električnom i bas-gitarom.

Prepuna decresenda i ratardanda, sasvim se kosi s – meni osobno najdražom – “The Gargoyle“, metal dionicom s pedigreom. Naime, zbog svojih dvostrukih bas-bubnjeva koji toliko nabrijavaju pjesmu da me doista zanima kako će to zvučati uživo, jer ne želim biti zloguka baba, ali dupli bas-bubanj dvosjekli je mač. Bilo kako bilo, zbog njega su pojedine dionice apsolutno čiste i jasne, što i jest bit, a najsličnije bi se dalo usporediti s McBrainovim egzibicijama i ako mi išta ovdje nedostaje to je tekst! Doista me zanima koja bi se priča ispričala o ovoj vodorigi.

Naposljetku dolazimo do “Paul vs. Godzilla” kao krune cijelog albuma, a pokazuje se kao najdorađenija i najosebujnija pjesma isprekidane i skokovite melodijske linije, no ipak nije nekonstantna, dapače! Riffovi ovog hard-rock uratka toliko su zarazni, da je ponavljanje neminovno prvenstveno zbog string skippinga iliti preskakivanja žica, što je Gilbert od prvog uratka definitivno usavršio.

Zanimljivo je kako čovjek na osmom studijskom albumu, od toga, ako kako je spomenuto, tek drugom instrumentalnom dokazuje svoju istinsku veličinu i znanje, a opet ostaje podređen imenima poput Satriania i Vaija, iako se tu radi o ponajboljim gitaristima današnjice. Nadalje, “Silence Followed by a Deafening Roar” može se pohvaliti i istaknuti kao krajnje dinamičan, a opet nenametljiv album, bez ijedne dosadne dionice, a kamoli pjesme.

No, neosporiv talent i neobična brzina snimanja kao odrednice ovog Gilbertova uratka ipak nisu djelo tek njegovih ruku. Stoga dio kolača odlazi i Mikeu Szuteru na basu i Jeffu Bowdersu na bubnjevima koji na trenutke zasjenjuju Gilberta i ostavljaju bez daha.

Međutim, s obzirom na besprijekornost zvuka i savršenu produkciju, pomalo sam skeptičan zbog nastupa uživo koji teško da može zvučati ovoliko skladno i melodično.