Ponukan mnogim komentarima na portalima, blogovima i forumima u svezi posljednjeg INmusic festivala i prvog Terranea, odlučio sam napisati jedan kratki presjek dobrih i loših strana naših ljetnih glazbenih festivala.
Nadam se da organizatori spomenutih festivala neće ovo shvatiti kao napad na njih, već kao konstruktivnu kritiku viđenu od gotovo stalnog posjetitelja istih. Jasno je da svaki festival ima svoju posebniost, svoje prednosti i mane, ali neki ponavljaju svoje, a i tuđe pogreške i time dovode svoju sudbinu u pitanje. Ovdje ću se probati držati onih najvećih s napomenom da time nikako ne želim omalovažavati manje festivale koji su se uspjeli održati duži niz godina na nešto ‘nižem nivou’, dok potpuno isključujem ‘partijanerske’ festivale koji se pretežno održavaju na moru u ljetnim mjesecima jer ih uopće ne posjećujem.
Za početak bismo mogli provesti raspravu što je točno festival jer mnogi imaju potpuno različito poimanje tog pojma, pa na plakatima za razne događaje imamo napisano festival čim su u pitanju dva-tri ‘bendića’ na jednom mjestu. Iskreno, da se mene pita, to je čista nebuloza i zabluda javnosti, ali u glavama ipak bolje odzvanja riječ ‘festival’ nego ‘bend s predgrupama’.
Takvim primjerom se povodio npr. Radar festival koji je na jednom stageu izmjenjivao nekoliko izvođača, pa ga čak možda ne bi trebalo uključivati ovdje, kao i npr. Mars festival koji je također jednodnevni događaj s jednom glavnom binom i nekoliko skrivenih po prostorima Močvare. Ok, oba ova festivala žele postati (kod Radara čitaj u prošlom vremenu) brend s višednevnim programom, pa bi ih se moglo uvrstiti u kategoriju festivala, ali svojim dosadašnjim izdanjima u užem smislu to i nisu bili. Možda problem leži u tome što u hrvatskom jeziku i nemamo pravu riječ za takvu vrstu jednovečernje glazbene zabave, a organizatori se niti ne trude ‘izmisliti’ ju, pa je najlakše tako događanje nazvati festivalom jer ima jači odjek među publikom.
Znači, prava definicija festivala bi bila sljedeća ‘glazbeni događaj koji se odvija u više dana na više stageva uz mnoge dodatne sadržaje‘. Ovi dodatni sadržaji često znaju biti izostavljeni što je za samu glazbu manje bitno, ali trebalo bi zabaviti publiku u slobodnom vremenu.
Prema toj definiciji, odmah upada u oko da smo hrvatske festivale sveli na nekoliko imena oko kojih ću se najviše vrtjeti u ovom tekstu. Možda su uključeni neki koji i ne bi trebai biti (jednodnevni glazbeni događaji), ali zbog manjka ‘pravog materijala’ i oni će dobro doći za razglabanje tko što i gdje griješi, odnosno koji se festival ističe u kojem pravcu. Na kraju krajeva, bitna je dobra glazba i zabava, pa se na mnoge sitnice brzo zaboravi.
Kao prvo i osnovno, vjerujem da je organizacija jednog velikog ljetnog festivala pravi rovovski posao, jer treba paziti na milijun detalja, dok na kraju i mala banalnost može srušiti tako dugo građeni projekt. Skidam kapu svakom tko je pokušao tako nešto jer za to treba imati vraške volje i živaca, posebno u današnje vrijeme recesije kada se vrlo teško može spojiti kraj s krajem u okvirima budžeta nekog happeninga tih razmjera.
Recesija je uvjetovala težinu ovog posla s obzirom na nekoliko faktora. Ponajprije, teško je u ovim uvjetima očekivati pomoć države i lokalne samouprave kada i oni gacaju kao guske u magli bez neke jasne vizije kako pokrpati rupe u proračunu. Da smo normalna država, onda bi oni sami uvidjeli koliko nam koristi pružaju ovakve manifestacije, kolika je to promocija našeg turizma u Europi i svijetu. Nažalost, to nije tako… S druge strane, nije fer niti očekivati sve besplatno, ako već znaš da je okruženje u stanju kakvom jest.
Sljedeće, u oko upada manjak jakih sponzora koji bi bolje popratili ‘ono što vole mladi’. Kada bi njihovi menadžeri shvatili koju marketinšku masu mogu pokrenuti reklamirajući se pred nekoliko desetaka tisuća ljudi, tada bi i organizatorima samih festivala bilo mnogo lakše organizirati festivale, ako pri tome ne bi prvenstveno gledali zaradu, već publiku stavili u prvi plan.
Sve se to poprilično osjeća na samim festivalima jer su mnogi propali zbog manjka financija, ali neki su recesiju pospješili svojim ‘izvrsnim’ potezima za koje sam siguran da sada žale. Drugi ipak pokušavaju nekako izbjeći propast s nešto tanjim line-upovima nego prijašnjih godina nadajući se da su bolji dani pred nama. Duboko se nadam da će bolji dani uskoro doći jer nam velika ljetna glazbena okupljanja svakako trebaju. 
Kome se obraćaš?
Najvažnija stvar koju si organizator mora zacrtati jest željena publika. Ako zna kakvu publiku želi, festival će se moći razvijati iz godine u godinu postepeno dižući svoj renome usmenom predajom, pa početnih par tisuća može kroz koju godinu prerasti u nekoliko desetaka, a najbolji primjer za to je upravo INmusic. On je s dva odvojena dana na Šalati prerastao u višednevni događaj na tri stagea na Jarunu na kojem se spojila alternativa i komercijala na prihvatljiv način. Mnogi često imaju zamjerke da pojedini izvođači ne pripadaju na ovaj festival, ali odluka organizatora je od početka takva i oni je svake godine naprosto slijede.
Mislim da je bitnije u ovom trenutku spomenuti lošije odluke, pa se zatim ponovno vratiti na pozitivu…
Najveće razočaranje jednog ljetnog festivala pružio je Radar koji je već u prve dvije godine bio toliko kontradiktoran samom sebi, da je treća godina samo zacementirala neuspjeh projekta ‘hrvatskog Frequencya’. Ispočetka, to je i bilo na tragu zabavnog jednodnevnog festivala s nizom mladih zvijezda koje su lijepo zabavile publiku što je za probijanje leda bilo ok.
No već sljedeće godine stiže promjena lokacije (odlazak u Varaždin), uzeo se Bob Dylan kao headliner i sve se podredilo njegovom nastupu. Već je tada bilo jasno da je Radar izgubio smisao, iako je bilo poprilično ljudi na Varteksovom stadionu, jer je festival bio totalna suprotnost izvorniku. Prve godine odlučilo se ići prema nešto mlađim bendovima kakve i ‘tata’ Frequency preferira, druga totalna suprotnost (Majke su bile najmlađi bend?!). Ovdje je očigledno isplivala izgubljenost organizatora koji su godinu potom pokušali zakrpati rupe Santanom, Solomonom Burkeom, Joeom Jacksonom i Ericom Burdonom, što je moglo zakrpati glazbenu požudu starih rockera, ali nikako ne i onu publike s prvog Radara.
Otprilike sličnu situaciju doživio je i Rokaj, ali kod njega su ipak bili izraženi neki drugi problemi koji su ih odveli u ‘zimski san’ (iako to po mojim zadnjim podacima službeno još nisu objavili nadajući se da će pronaći put gdje i kako dalje). Krenuli su kao festival s hrvatskim bendovima, da bi potom krenuli prema inozemnim, no nedovoljno čvrstim koracima. Na kraju je ispalo da su najjače dane imali bili kada su nastupali hrvatski izvođači kao headlineri, dok je strane ‘zvijezde’ promatrao znatno manji broj posjetitelja.
Svijetli primjeri u cijeloj priči su festivali poput Hartere i Dirty Old Festivala. Kod njih se od početka zna ciljana publika i ne rade se neki kompromisi radi većeg profita festivala. Za razliku od Hartere, koja se od početka plasirala kao jedan totalno brijački festival koji ne preza pred alternativnom i elektronskom glazbom, DOF se više orijentirao na mnogo manje poznate alter-punk-bendove koji su spremni napraviti veselicu među slavonskim brežuljcima.
Tu svakako moramo izdvojiti novi festival Terraneo u Šibeniku koji je odmah u startu pokazao što želi i kome se obraća. Kako i ne bi kad je za glazbenog direktora postavljen Mate Škugor alias Žedno uho koji već godinama oduševljava zagrebačku publiku alternativnim i indie gostovanjima. Uz samu plejadu jakih (indie i alternativnih) imena, festival je svojim posjetiteljima omogućio i jeftin kamp i mogućnost kupanja što je svakako povećalo interes ‘kontinentalaca’ jer se nigdje ne može biti tjedan dana na moru za 100 kuna (kamp je bio otvoren cijeli tjedan, od ponedjeljka do nedjelje). Terraneo je u startu digao letvicu visoko, pa se nadam da neće sljedećih godina izgorjeti zbog odlične prve godine.
Line-up
Kad smo već kod samog line-upa, najbolje bi bilo reći i nekoliko riječi o njima kroz nekoliko primjera.
Ako na festivalu postoji jedan stage, tada ga je najbolje zaokružiti sličnom žanrovskom odrednicom, a ne raditi prevelike skokove od izvođača do izvođača. Ova stavka se jasno poklapa s prethodnom stavkom jer ako organizator zna kome se obraća, neće imati problema sa slaganjem line-upa. Tu postoji kvaka da nema prevelikih skokova od izvođača do izvođača. Opet ću uzeti Radar za primjer.
Na prvom i trećem Radaru, sve je bilo posloženo tako da večer malo po malo kulminira do glavnih zvjezda, bez nekih većih skokova, dok je drugi Radar bio koncert Boba Dylana s nizom predgrupa. Predugo iščekivanje Dylana u našim krajevima, donijelo je veliko nestrpljenje, pa su mnogi namjerno propustili ostatak festivala u iščekivanju folk rock legende. Pri spomenu na taj Radar, u razgovorima mnogi zaboravljaju odličan nastup Manic Street Preachersa prije Dylana, već se pamti samo indisponirana Dylanova izvedba što nikako ne odaje dojam nekog festivala.
Kada je na festivalu više pozornica, tada je sve mnogo slobodnije i spremnije na veće improvizacije i žanrovske skokove, iako je bolje da ih nema u prevelikom obujmu. Tu se moram vratiti na INmusic koji najčešće radi mješavinu svega i svačega po stageovima, umjesto da ih pametnije grupira, ali nije to ništa prestrašno i neuobičajeno, tako se i drugdje radi.
Ipak, satnica nastupa pri tome zna jako patiti, pa se mnogi slični bendovi preklapaju što završnom konzumentu može ići jako na živce ako mu u isto vrijeme na dva stagea sviraju omiljeni bendovi, a prije i poslije ima ‘rupu’ s neželjenim bendovima. Da je sve logičnije posloženo, takve situacije bi se svele na minimum. To se jako osjetilo kada su dvije indie veličine prvog dana ovogodišnjeg INmusica nastupale u isto vrijeme. Balkanski prvaci iz Goribora teško su se mogli boriti sa svjetskim prvacima iz Arcade Fire, pa je mnogima ostao nepoznat ovaj odličan srpski bend, dok je kasnije bila velika rupa s lošim Jamiroquaiem i progresivnim Buraka Som Sistemom što su The Do pokušali ispuniti. Takvih preklapanja nažalost je pregršt, a jednostavnijim rasporedom moglo se posložiti njih na jedan stage, a ostalo na druga dva…
Drugi problem koji se ponovno osjetilo ove godine na INmusicu je šupljina kada nitko nigdje ne svira između 20:30 i 20:45. Ne znam kako im se to iznova i iznova događa svake godine, ali satničar bi morao malo bolje to posložiti jer je glupo da baš nitko nigdje ne svira, a postoje tri stagea.
Tu se Rokaj, dok je još bio živ, dobro dosjetio s dva suprotstavljena stagea, pa kada bi netko na glavnom stageu završio, tada se rulja trebala samo okrenuti i uživati u daljnjoj svirci bez ikakvih prešetavanja i bez bespotrebnih pauza. Time se dobila vrlo dobra dinamika festivala i iskoristila publika na jednom mjestu.
Terraneo je pobrao sličnu spiku, samo što su njihove dvije glavne pozornice bile paralelno postavljene, pa kada je na jednoj svirka završila, napravilo se par koraka i došlo do nastupa na drugom stageu, dok su treći stage i dva hangara bila totalno neovisna o njima. Na trećem stageu većinom su svirala manje poznata imena, dok su se u hangarima izmjenjivali DJ-i, a u punom jeku bili su posljednja dva dana (petak i subota) kada su ‘glavne’ bine dobile zasluženi odmor.
Reklamiranje i sponzori
U današnje vrijeme marketing je jedna od najbitnijih stavki na svakom happeningu, pa kako ne bi bilo i na festivalima. Posebno je to izražena kada imamo jednog velikog sponzora koji pokreće mnoge stvari i tu organizatori često naprave grešku u koracima jer se potpuno podaju sponzoru. Tu ponovno prednjači INmusic.
Svima je poznato tko je glavni sponzor INmusica i što on znači na našim prostorima. Ipak, pomalo je glupo da se sponzor ubacuje u prvi plan i u samo ime festivala. Ako se želi postići neki veći odmak i brendirati ime festivala, tada treba forsirati vlastito ime, a sponzore efektno ubacivati kako ti odgovara. U protivnom, teško će doći do pravog brendiranja imena festivala, posebno ako dođe do promjene glavnog sponzora što se INmusicu već jednom dogodilo, a moguće je da mu se još koji put dogodi u budućnosti.
Greška sa sponzorom dogodila se i Rokaju koji je izabrao tada novog telekomunikacijskog maga za promociju vlastitog brenda. Htjeli ili ne htjeli priznati, ta ljubav ih je u konačnici ubila zbog dijeljenja ulaznica godinu prije ‘smaknuća’.
U čemu je bila fora? Sponzor je subvencionirao ulaznice koje su većinom bile podijeljene ili prodane za male pare uz nove ‘start pakete’. Time se u kratkom trenutku nakupilo poprilično ljudi koji su imali ulaznicu, ali malotko je na kraju otišao na festival ili su išli na dan ili dva, njih ‘nekolicina’ je bila na sva tri dana što se jasno vidjelo po nesrazmjernim brojkama po danima.
Sljedeće (posljednje) godine cijena ulaznce bila je ‘normalna’ što je značilo 100 kuna u početku i svakih nekoliko tjedana se dizala i dizala. Kako i dalje mentalno živimo debelo na Balkanu, tako je mnogima bilo puno dati tih 100 kuna za tri dana festivala kada su prošle godine to isto dobili badava. Kako je vrijeme odmicalo i cijena bivala sve veća, tako je i interes bio sve manji. Tada je započela recesija, ponestalo je sponzora, grad Zagreb nije imao interesa…
Kad smo već kod gradova i njihove podrške pojedinim projektima trebalo bi pohvaliti grad Šibenik koji je svesrdno primio Terraneo i sve goste kojih su tih dana došli i napunili grad do posljednjeg mjesta. Shvatili su da je to odlična stvar za grad i okolicu što se osjetilo i na svakom koraku zbog velike ljubaznosti mnogih ljudi (primjer: na ulazima u jedan muzej i katedralu dobili smo popust od 50% zbog Terranea, a što nismo trebali dobiti). Za razliku od Šibenika, Zagreb se prema INmusicu ponaša kao maćeha, ali u neku ruku je to i razumljivo zbog punog imena festivala jer bi ispalo da se nema za vrtiće, prijevoz ZET-om i slične probleme, a ima se za ‘sponzoriranje’ jake mobilne mreže.
Odličnu marketinšku foru su uspjeli izvesti ‘Marsovci’ kada su za 2011. godinu glavne zvijezde uzeli bend koji ima njihov brend u svojem imenu, 30 Seconds to Mars. A i nastavili su kontinuitet velikih headlinerskih imena.
Neki radije koriste jeftine trikove u nadi za prodanom ulaznicom više. Primjerice, dvije situacije jako padaju u oko, jedna je vrlo recentna, a jedna je stara nekoliko godina. Čudno je bilo vidjeti reklamiranje Nicka Cavea i Griderman kao ovogodišnje headlinere INmusica kada je potpuno jasno da se bend zove samo Grinderman. Poznato je koliko je jako ime Nicka Cavea na našim prostorima, pa se takvim isticanjem htjelo navući Caveove fanove na festival. Nick Cave & the Bad Seeds se uvelike razlikuju od blues-punk-rock distorzije Gridermana, pa vjerujem da su mnogi koji su popušili tu foru ostali kratkih rukava, iako je bend pružio vrhunsku rolu. Dodatak za nepostojeću reklamu na INmusicu je i najava Jella Biafre koji zbog navodne zavrzlame s bookerskom kućom ipak nije mogao nastupiti. Ta objava je došla na vrlo mala vrata i malotko ju je mogao skužiti.
Kada je Rokaj skrenuo ka strancima naišao je na problem što nije uspio dovući velika imena. Dva glavna problema se mogu odmah iščitati, lova i termin. O lovi mislim da ne moram previše pričati (kol’ko para tol’ko muzike), a kako se Rokaj odvijao vikendom, tako je teško ‘ukrasti’ neko jako ime koje se odmara tijekom tjedna između jakih europskih festivala (što na primjer jako dobro ide INmusicu, budući da se odvija u tjednu).
Da bi podigli svoju reputaciju, gotovo svim svojim inozemnim zvijezdama, zvjezdicama i potonulim zvijezdama su nadjenuli pridjev ‘kultni’, pa je ispalo da gledamo ‘kultni’ festival… Da je tako bilo, vjerujem da bi još uvijek sigurno koračali našim glazbenim ljetom.
Sitnice (ne nužno vezane uz sam festival)
Često se znamo živcirati na koncertima i festivalima oko banalnih stvari o kojima u tom trenutku niti ne bi trebali razmišljati, ali ponekad organizatorima baš takve stvari najlakše ne padnu na pamet pri slaganju velikog projekta poput ljetnog festivala. Najčešće su to problemi s raspoloživošću ulaza, ulaznicama, WC-ima i okrjepom.
Fora s narukvicama koje se mijenjaju na ulasku u festivalski prostor je vrlo dobra ideja. Istina, ponekad one znaju ići na živce, posebno ako njen višak slobodno vijori niz ruku, ali drugog tako jednostavnog načina nema ili ga naši organizatori još nisu pronašli, a možda je ovo i najjeftiniji način.
Problemi zamjene ulaznica za narukvice najčešće nastaju kada nahrupi najveći broj ljudi i na to nije imun niti jedan festival do sada. Ponekad stvarno zna biti mukotrpno stajati u redu za narukvicu, pa potom u redu kod zaštitara, a sve to rade potplaćeni studenti kojima je mukotrpno raditi jedno te isto desetak sati na dan (tko normalan ne bi poludio raditi tako nešto?!). Ako dođete ranije u vrijeme kada na stageovima sviraju jednako potplaćeni domaći demo bendovi, tada nema nekih problema, ali sve kasnije biva pravo ludilo, posebno ako je radni dan.
Ako prođete sve ulazne check pointe i veselo pristupite koncertnim zbivanjima, tada vas najčešće očekuje nova muka, zamjena love za kupone. Ranije se znalo događati da takvih kućica bude jako malo, pa redovi postanu kilometarski, ali u zadnje vrijeme nisam naišao na takve probleme jer ako je na nekom gužva, prošećeš se do manje frekventnog i odmah dođeš na red.
Dobiješ kupone i kreneš prema šanku i tada te zna ‘strefiti herc’ kao na ovogodišnjem INmusicu. Piva 20 kuna! Što je previše je previše i mnogi poznanici su rekli da su popili mnogo manje od planiranog jer ne žele potrošiti toliko para za pivu. Da je ostala cijena na standardnih 15 kuna mislim da bi se ukupno mnogo više zaradilo. Dodatni minus ovogodišnjim ugostiteljima na INmusicu je bila i SkyCola… Gdje su nju izmislili?!
Ako program traje cijelu večer ili više njih, potpuno je jasno da se gostima treba pružiti prilika da nešto i pojedu. Mnogi festivali pružaju dovoljno dobar izbor klope, a neki poput Marsa bi trebali ozbiljno razmisliti da uvedu neki prehrambeni štand jer pomalo je naporno cijelu večer divljati bez punjenja novom energijom.
Dodaci su također bitni, ako je festival višednevni. To se prvenstveno odnosi na kamp i dodatne aktivnosti izvan vremena koncertne aktivnosti. Kako se do sada većina festivala održavala u okolici Zagreba, tako i nisam imao prilike biti u nekom od kampova, osim ovogodišnjeg Terraneovog na kojem je bilo manjkavosti. U prvom redu kašnjenje kamiona s tuševima, manjak vode za higijenske potrebe i WC-a u jutarnjim satima kada su se svi probudili. Ti propusti su se mogli izbjeći, pa se nadam da će se i ispraviti sljedećih godina.
Što se tiče tuševa, to se trebalo promptnije reagirati, a ne tek treći dan nakon otvorenja kampa, dok se za vodu i WC-e jednostavno mogao u jutarnjim satima pomaknuti ‘festivalski ulaz’, budući da su odmah nakon njega zjapili prazni festivalski toaleti i dodatna voda. Mnogima se nije dalo gubiti vrijeme i živce na takve probleme, pa su lagano prošetali do obližnjih shopping centara i tamo u miru obavili sve higijenske potrebe.
Što se tiče ostatka, more, sunce, plaža i znamenitosti Šibenika bili su odličan mamac za izvanfestivalske aktivnosti, a tu su bile i ekološke radionice jer ipak Terraneo ima ekološku stranu u svojem predznaku kojeg i nisu dokazali na samom poprištu gdje je uvelike nedostajalo kanti za smeće, pa su volonteri imali mnogo posla u sakupljanju nastalog smeća.
Iz godine u godinu…
Mislim da je dosljednost jedan od najvećih faktora uspjeha nekog festivala što dokazuje niz gore spomenutih primjera. Čim se počne ići u različita eksperimentiranja ili drastične promjene, tada festival počne ići silaznom putanjom i nema mu previše spasa.
Logična je stvar da festival iz godinu u godinu postepeno raste što svi ispočetka i pokušavaju napraviti. Tu je Terraneo kao iznimka koja, nadam se, potvrđuje pravilo, s obzirom da su odmah krenuli vrlo hrabro s pet dana festivala (tri glavna i dva ‘nagradna’). Organizatori Terranea su iskusni koncertni organizatori, pa se nadam da se nisu ‘prebrojali’ jer se predloženi koncept čini i više nego zanimljivim, a ako uspiju napredovati sljedećih godina, od ovog festivala možemo jako mnogo očekivati. Kako je ovo rijedak slučaj, krenimo na logičnija ostvarenja.
INmusic je imao normalan slijed događanja do ove godine kada su ipak napravili dva-tri koraka unatrag. Zašto? Evo razloga… Sve je lijepo započelo na Šalati, dva dana po jedan stage. Nakon toga su preselili na Jarun s dva dana i dva stagea. Sljedećih godina se radilo na sve jačem line-upu i dobili smo treći stage, da bi prošle godine malo nazadovali sa zvijezdama, ali su nadodali ekstra dan čime su ponovno napravili korak naprijed. Ovog puta festival se sveo na nekoliko inozemnih zvijezda i pregršt regionalnih (koji su znatno jeftinije) na samo dva dana… Ovo je sigurno nazadovanje od barem dvije godine kako god okrenuli.
Drugi festivali također imaju ovu normalnu tendenciju rasta. Rokaj je započeo s domaćima, krenuo laganim koracima prema strancima i uništio se s ulaznicama, Radar je krenuo s malim stadionom, preselio se na veći stadion i uništio se nelogičnošću line-upa, dok preživjeli festivali rade na principu da barem dosegnu prijašnju godinu što je sasvim u redu, ako sagledamo cjelokupnu situaciju koja nas okružuje.
Kada vidimo tko je sve nastupio ove godine na Harteri, jasno je da smo dobili novi iskorak riječkog festivala koji je konstantno pri vrhu, dok je primjerice Mars teško mogao nadmašiti spektakl Skunk Anansie od prošle godine, ali pomnim biranjem ovogodišnjih bendova uspjeli su doseći razinu prošlogodišnjeg.
Zaključak
Težak je i veliki posao organizirati neki festival, a ovo je samo djelić toga što može poći po zlu. Nažalost, te greške su bile kobne za mnoge naše festivale, pa smo spadali na svega nekoliko imena, a bilo bi puno bolje da svaki tjedan možemo krenuti negdje i uživati u glazbi.
Okolne države nam oduvijek nude niz zanimljivih programa na koje idu mnogi Hrvati, ali je super da se budi svijest i kod nas u manjim sredinama, pa sada imamo sve više manjih festivala koji spajaju životopisnost prirode i glazbe što često zna biti dobra kombinacija na glazboljupce.
Nadam se da će se vratiti neki potonuli festivali, a da će postojeći zasvijetliti još većim sjajem kada/ako recesija prođe jer glazbeno orijentirana Hrvatska to treba i mora imati. Ako ne za sebe, tada za cijeli niz turista kojima je to dodatna zanimacija u trošenju svog godišnjeg (i toliko nam potrebnih eurića).
Glazba je jak medij i trebamo ju što bolje iskoristiti, te dokazati strancima da nismo tek neka trećerazredna država, već glazbena nacija spremna za mnoga nova uzbuđenja. U prilog nam idu sve konkretnija i sve češća gostovanja inozemnih mega zvijezda, pa nam je uspjeh zagarantiran, osim ako se ne pojavi hrvatski jal ili poneke greške opisane u ovom tekstu.
